"Daj mi, gospo, snagu u življenju bijednom,
Pa suvišni plamen obuzdaj mi zatim,
Tako da me pratiš u životu čednom"
  

"Čas vičem a čas u ljubavi ćutim,
Čas duša prezire nemoć, čas je ište,
Čas želja raste, čas je ko trnjište,
Čas gubim nadu, pa je opet slutnm"
  
  

  
Okrutno nebo sa zvjezdanim čelom,
Kako si hitro i brzaš vrijeme
Da mi okončaš dane koji streme
I moju svjetlost da učiniš svelom.

I ti, okrutna gospo, kojoj bjehu
Sve moje misli okrenute, sada
Svojom pojavom smrt mi spremaš, mada
Nebeskim darom praviš mi utjehu.

Al´ ako Amor i sudba te kleta
Vode od mene u zore što rude,
Nek barem jadno srce s tobom bude;

Neka nagrada meni bude sveta
Što sam radio, služeći ti istom,
I volio te ljubavlju prečistom.

  

Đorđe Bizanti

  
Maja Grgurović "Odjeci renesanse u Boki"
  
"Pored poznatih imena pjesnika kao što su Vicko i Dominiko Buća, Bernard Pima (poeta laureatus, ovjenčani pjesnik) i Trifun Bizanti, svakako najuticajnije mjesto među prvima čija su djela sačuvana ima Đorđe Bizanti. Ovaj stvaralac iz XV i XVI vijeka svjedoči o počecima renesanse u Boki, primjer je kako pisana riječ, po uzoru na velikane tadašnjice (prije svega Petrarku) oplemenjuje patricije, plemiće, ali i obične građane. Đuzepe Praga 1939.godine, dakle, tek u XX vijeku, preštampava njegovu zbirku pjesama Rime amorose. Specifičnu zbirku ljubavnih pjesama, ali poznatu čitaocima i književnicima s obzirom na to da se u tom dobu petrarkizam već uvukao pod kožu stvaraocima. Ovaj pjesnik ima zaslugu nazvati svoju zbirku najranijom objavljenjom zbirkom pjesama jednog dalmatinskog pjesnika."


Pročitaj cijeli tekst...

Đorđe Bizanti -
Ljubavne pjesme

  
"Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka - Đ. Bizanti; Lj. Paskvalić; I. B. Bolica
Izabrana poezija"

Đorđe Bizanti - Ljubavne pjesme
  
Svako poniženje, nesreća i patnja,
Na koje me ljubav neizmjerno sili,
Pobjeđuju blagi pogledi i mili,
Što srcu postaše neizmjerna pratnja.
 
Blagoslovena lica svaka zraka,
Tren, i čas, i dan, i vrijeme svako,
Kada slatki bol je započeo tako,
Da zbog njeg´ u život vraćam se iz mraka.
 
Kakav zanos ćutiš, dušo ustreptala,
Pogledima ovim milim kad si meta,
Kojim bi se nada bogovima dala?
 
Ne znam kako se u nebesa sama
Ne vineš ovom mišlju zanijeta,
Dok zemnost trošna u tebi se slama.

  
Oči dražesne, prepune miline,
Oči koje čas smrt, čas mi život znače,
Amor me poziva da o vama začnem
Govor kojim će patnja da mi sine.
 
Al´ smrtnika hvala vas ne dodiruje,
Pa mi istom osta pometena snaga,
Jer izostane li pomoć bića draga
Uzalud su želje koje Amor snuje.
 
Tako mi tajna želja daje maha
Da opjevam lice svjetlosti u cvatu
Koje mi čudesno snaži ljubav zlatnu;
 
I potom tako biva mi iz straha,
Da ljepotu koja u duši mi blista
Izrazit ne može ljudska riječ čista.