Anđelka Korčulanić 

Boka kotorska

Orjen i Lovćen zibaju more u njedrima,
tvrdi, plemeniti Kotor, glasoviti Perast,
riječi iz svijeta kroz Verige još donosi plima
o slavi brigantina, nâva, brikova i škuna,
još vjetar priča kako je ljubio im jedra i snast.

Još je živa Boka, još nas u njoj ima
i Gospa od Škrpjela čini se kao da plovi
kad Zaljevom svetaca srebro razlije Luna.
Još u Boku mami skriveno Teutino blago,
zove u Risan, čudesni Tivat i Herceg Novi,
gdje meko i nježno kao cvijet mimoze
srce na dlanu još se nosi nago.

Još jedan nezazidan prozor
u kući sa tri krova na more gleda
i kose vjerne žene anđeli nose,
u Boki Kotorskoj još vjera u ljubav živi
i snovima nikako umrijeti ne da.


Anđelka Korčulanić