Ana Marija Marović

  
NADA JE MOJA U BOGU

U noći doba gluho, kad tihim snom sve spava
I priroda je mirna u snenom zagrljaju,
Budna se duša moja u općem smiraju
Sa ljubljenikom svojim govoreć zadržava.

Od Njega ona ima obilje mira prava,
Što zalud ga je tražit u tužnom svijeta vaju,
Od njega, u kojega oh jedinoga znaju
Sve čežnje ljudskog srca da nađu zaborava.

S Njim uvijek združena je, i to je srećom žari.
Bez njega bilo bi joj sve očajno i prazno
Nit igdje mogla nać' bi i jedne drage stvari,

Jer zaručnika njenog Božanskog to su dari:
Život joj istinski veselje neisprazno,
Pa uzalud tražit van Njega mir ne mari.
  
 ... Često je s djedom odlazila u crkvu. Jednom u crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari u gužvi nije mogla vidjeti oltar. Za­molila je djeda da je uzme i podigne da vidi što se zbiva na ol­taru iznad kojega se u toj crkvi vidi Ticijanova »Assunta«.
Evo što je Ana vidjela.
»Vidjela sam«, piše Ana, »svetu posudu iz koje je svećenik uzi­mao neki predmet koji je sjao bijelim plamenim sjajem i pružao ga ustima vjernika, koji su klečali oko oltara. Činilo mi se da je ono što je svećenik dijelio vatra, a u to me još više uvjeravalo to što je svaka osoba koja bi se udaljila od oltara spuštala glavu povučena u sebe. One bijele čestice i sve ono skupa ostalo mi je živo urezano u pameti čitavog života.«
Ali, da bismo mogli dalje pratiti život i rad Ane Marije Ma­rović trebamo upoznati njena duhovnog učitelja, kojega Ana na početku svojih spisa naziva »pobožnim svećenikom«.
Don Daniele Canal rođen je 3. prosinca 1791. godine. Prema riječima Alvise Zorzi u »Venezia austriaca«, bio je potomak pa­tricijske obitelji koja je izgubila taj naslov pri jednom vjenčanju, u doba Mletačke Republike, kada joj on nije ubilježen.
Graziella Cauzzi u knjizi »U poniznosti sam te ljubila«, u kojoj govori o životu i radu Ane Marije Marović, kaže da je Daniele bio još mali dečko da bi mogao patiti zbog pada Republike, a taj pad »Serenissime« donio je goleme promjene. S Napoleono­vom vojskom došla je »nova sloboda« koja je izjednačavala sve i svakoga; rješavala se starih institucija i obezvrjeđivala sve do­tadašnje vrijednosti.
Brzo se u Veneciji stvorio golem broj bijednika i beskućnika. Vlada je osnovala instituciju »Casa d'Industriale« koja je trebala pomoći ljudima u nevolji, ali je ona, kako kaže Zorzi, postala monstrum za sve bijednike svake dobi.
Bezobzirnošću našla je sebi sjedište u starom i nekada zna­menitom samostanu San Lorenzu, ali nikada nije uspjela ostvariti svoj osnovni cilj...
Ana Marija Marović - Soneti
Soneti Ane Marije Marović su preuzeti iz knjige Vlatka Perčina i Bogdana Maleševića - Ana Marija Marović Monografski prikaz života i rada.
Toplo zahvaljujem književniku Bogdanu Maleševiću na dopuštenju za digitalizaciju ovog dijela knjige