O PRILIKO DJEVE SLAVNE

O priliko Djeve slavne,
takva si u Budvu dnevi davne.
Ja prid tobom grješnik padam,
pop sakatan, neg i jadan,
i nebesku srdžbu prosim
da u viječne na me nosim.
Ako učin sagriješenje,
kažuć tvoje prenesenje.
 

  


  
NELLE DOLOROSE VICENDE DELL' AUTORE
 
SONETTO
 
E si folta la schiera de martiri
che in guardia del mio petto ha posti ancore,
ch' e tolto altrui entrare e l sortir fiore
onde mio sen non ha piu sospiri.
S' alcun piacer vi vien perché respiri,
appena giungie a vista del mio core,
che dando in mezzo de nemici, o more,
o conviengli, ch' in dietro si ritiri.
Ministri del timor tengon le chiavi
e non voglion aprir, se non a messi,
che mi portan nuova che m'aggravi.
Tutti lieti pensier in fuga han messi,
e se non fosser tristi e di duol gravi
non v' oseriano star gli spirti stessi.
 
  
  

  
ANAKREONTIKA

Povodom praznika Kristovog rođenja

O prijatelji dragi,
uz prijatne momente,
uz muzičke akcente,
hvalimo ovaj dan!
U njemu sa neba
Vrhunski Pokrovitelj,
Bog spasitelj
na zemlji se javi.
Već anđeo jedan siđe
sa svojih visina,
uz pregršt milina
novost da objavi.
U prostom svijetu
jezikom cvijetnog smilja,
glasom svečanog milja,
tako progovori:
"O vi, koje veliki Bog,
vas ostavljene
primi ko prve voljene
najvećom ljubavlju.
Tajnu zatvorenu
sad otvaram s neba,
istina vam treba,
rođen je spasitelj.
  

Antun Kojović

Download
Iz predgovora  "Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka - Antun Kojović - Djela
Priredila
ZLATA BOJOVIĆ
 U završnim decenijama epohe prosvetiteljstva i u prvoj polovini XIX vijeka, u kojima su se stvarali temelji nove literature a u oblasti jezika riješavala reformatorska pitanja, živio je u Budvi pjesnik, dramski i prozni pisac Antun Kojović. I po sredini u kojoj je provodio godine dugog života, i po okolnostima u kojima je stvarao i po nemirnom i punom naglih promjena istorijskom toku koji ga je nosio, Kojoviću je bilo dato da se više bavi stvarnim životom no literaturom. Time je bila određena i samosvojnost njegovog književnog djela. Daleko od svega što se zbivalo na širem prostoru od onoga kome je pripadao, pišući na svoj način, unekoliko u duhu tradicije i pod uticajem literature koju je upoznao u mladosti, Kojović je vremenom izrastao u posebnu književnu pojavu, a njegovo djelo je predstavljalo epohu u kojoj je stvarao, i ono što je bilo opšte u njoj i ono što je nosilo otisak sredine, ukusa i širokog, slobodnog poimanja književnosti.
Antun Kojović je poticao iz stare budvanske plemićke porodice. Piščevi roditelji, plemić Nikola Matijin Kojović i Anđelina, kćer Simona Santa Trinita vjenčani su 27. septembra 1749. godine. Sin Antun rođen je 8. marta, a kršten 12. aprila 1751; kumovi na krštenju bili su ugledni Budvani, plemić Dominko Bubić, pukovnik i Franica, supruga Antuna Zanovića. Od djece, koju su Nikola i Anđelina Ko- jović u narednim godnama dobijali, u životu su, pored Antuna, ostale dvije kćeri, Katarina i Anćelika, na koje će tokom niza decenija biti upućen njihov brat.
Poslije škole koju je kao dječak pohađao u Budvi, Antun Kojović je otišao na studije u Loreto. Od kraja XVII vijeka kotorska biskupija je u ovome gradu, u takozvanom Ilirskom kolegiju, imala prava na dva mjesta, od kojih je jedno, kada je Kojović pristigao za studije, pripalo njemu. To je odredilo njegov životni put. Godine koje je proveo učeći pravo i teologiju bile su, po svemu, i jedine koje je proboravio izvan rodnog kraja. Sve kasnije vijesti upućuju na njegova rijetka izbivanja iz Budve i to do Kotora, Perasta, Prčnja, Dubrovnika, na tamošnje crkvene svjetkovine ili nekim drugim povodom. Boravak u Loretu bio je važan i za Kojovićev književni rad. Tamo je počeo da piše poeziju, na italijanskom jeziku, i iz tog vremena potiče prva njegova pjesma Perla festività del Santo Natale Anacreontica, nastala 1770. godine.
Poslije završenih studija prvu misu je, prema autobiografskom zapisu, održao u Veneciji...
Po povratku u Budvu Kojović je postao paroh. Kasnije je bio kanonik i vikar tadašnje budvanske biskupije...
Umro je u episkopskom dvoru, poslije posjete ljekara 22. januara 1845. godine, "od starosti", a sahranjen sledećeg dana na gradskom groblju....
​​

Književno djelo Antuna Kojovića, sudeći prema obimu u kome se sačuvalo do naših dana, sastoji se od tridesetak pjesama ispjevanih na narodnom jeziku, nekoliko na italijanskom, dve pokladne kratke drame koje je nazvao »smiješnim razgovorima«, memoara i dnevnika. Ni jedno od ovih dela Kojović nije objavio.
Antun Kojović je književni rad započeo poezijom. Prvu pjesmu je ispjevao, kako je sam zabilježio, na italijanskom jeziku za vrijeme studija u Loretu, 1770. godine. Ne zna se da li je odmah po povratku u Budvu nastavio da piše poeziju, jer su sve njegove datirane pjesme vezane za kasnije vrijeme. Veći broj sačuvanih pjesama ispjevan je na narodnom jeziku, manji na italijanskom. Uglavnom su nastale tokom prve dve decenije XIX veka (nekoliko se odnosilo na zbivanja iz 1809). Iz istog doba potiču i njegove dvije drame. Istovremeno, možda već i od kraja XVIII vijeka, Kojović je pisao hroničarsko-memoarsku prozu - anale, memoare i dnevnik. Prozu je pisao na italijanskom jeziku. Samo je jednu pokladnu besjedu unio u memoare »in idioma slava«
Između prve Kojovićeve pjesme i poslednje datirane, Kraljev dan god. 1821, proteklo je pola vijeka.

Neke od njegovih pjesama mogle su poticati i iz kasnijeg vremena. U odnosu na tako dug period, broj sačuvanih pjesama nije veliki. Neke su, nesumnjivo, izgubljene, možda i za piščeva života, ali svakako ubrzo posle njegove smrti. Samo trideset godina pošto je umro, prema autoru prvog napisa o Antunu Kojoviću, u Budvi je postojala samo jedna njegova zbirka sa dvadeset i pet pjesama, iz nje su objavljene dvije, Noćnopojska (»Grozno cvili stasna moma«) i Kraljev dan god. 1821...
Osvjetljavanju Antuna Kojovića kao književne pojave posvetio se sedamdesetih godina XX vijeka Slavko Mijušković. Izborom iz proze (u prevodu) i sa šest pjesama šire je predstavio ovog zanimljivog pisca-hroničara u knjizi Moje doba (1969). I Mijuškoviću je bila poznata samo jedna zbirka Kojovićevih stihova, koja je, prema njegovom navodu, sadržala dvadeset i pet pesama. Bio je to autograf budvanskog pisca Versi ali rime slovinske po govorenju od Budve i njezine države u svakakve zgode od nadpopa Antuna Kojovića Buljanina složene.