Bernard Pima


Preuzeto iz monografije "Tivat kroz stoljeća - mjesto kmetova i gospodara" autorke Anite Mažibradić


Pima

Ova kotorska obitelj se javlja u notarskim spisima već u XIV. stoljeću. Na temelju arhivskih podataka moglo bi se reći da se dobrostojeća obitelj Pima održala u Kotoru do kraja XVIII. stoljeća.Palača Pima u Kotoru reprezentativna je građevina s kraja XVII. stoljeća. U biti je renesansna, a rese je i barokni detalji, kao i odlike iz romaničkoga i gotičkoga razdoblja na otvorima prozora na starijim zidovima palače. U XX. su stoljeću izvršene na promjene na zgradi u smislu doziđivanja. Danas je u vlasništvu kotorske obitelji Lazarević. 
Godine 1326. spominju se sinovi Rusina Pime, Petar i Vito, koji priznaju da su Petru Kapši dužni 70 križnih perpera, te se obvezuju da će mu dug vratiti za godinu dana… Istoga dana obvezuju se vratiti dug od 3 križna perpera i Marku Dragovom. Njihova oca Rusina nalazimo u spisima kao svjedoka u sporovima 1327. godine. Nešto kasnije, Rusin Pima, prema ispravama, pojavljuje se kao zemljoposjednik bez dugova. Marko Dragov 1332. godine, na primjer, priznaje pred notarom da mu je Rusin Pima vratio sve dugove, kako prošle, tako i sadašnje, na temelju pisanih ugovora, te i dugove bez njega, kao one prošle, sa i bez pismenih zaduženja. Te godine spominje se (granična) zemlja Rusina Pime u predjelu Pradoca, uz objašnjenje da je taj lokalitet na putu prema Trojici. Rusinov sin Petar 1333. godine oženio se sa Dobre, sestrom bogatoga Dubrovčanina koji joj je namijenio kao miraz pristojnu svotu novca, luksuznu odjeću i skupocjene ukrase, što će donijeti kada bude došao u Kotor. Najzad, treba istaći podatak da već 1335. godine Rusin Pima ima toliko nepokretne imovine da Grubi Ivanku putem notarske isprave daje u najam kuće, vinograde , zemlje i rasadnike; u prethodnom razdoblju mu je te nekretnine prodao Ivankov otac …
Bernard Pima bio je vrlo bogat plemić. On je 16. srpnja 1602. godine, putem javne isprave u općinskome uredu Kotoru pozajmio peraškoj općini 1200 dukata (44 lire za 1 dukat) uz godišnju kamatu od 6 %, kako je to uobičajeno po hvale vrijednom kotorskom zakonu; pozajmio je novac da bi pomogao peraškoj općini u tom razdoblju oskudice, ali i u želji da se pomiri s Turcima s Rodonija (Mamula), tako da oni ne bi uznemiravali Peraštane za vrijeme prometa i trgovine žitom u Albaniji.
Prezime Pima zadržalo se u početku XVII. stoljeća. Ovo ističemo jer se u XVIII. stoljeću pojavljuje i obitelj pod prezimenom Paskvali-Pima.
Dana 16. siječnja 1717. godine Tripun Paskvali Pima, kotorski plemić, prodaje Đuru Nikovom zvanom Pean iz Crnog Plata komad obradive zemlje u istom selu, u blizini Žorova. U to se vrijeme govori i o obližnjem lokalitetu Popovine. Iste godine taj plemić prodaje Nikoli Ivanovu iz Mrčevca zemljište pod nazivom Krstac (Cherstaz) u Mrčevcu; s gornje strane teren graniči s imanjem Stijepa Božinovića, s donje strane s Riđanovićem (Richianovich), s jedne bočne strane su braća Fruska (Frusca ), a s druge općinski put.
Saznali smo da su u XVII. stoljeću bogati Kotorani za podizanje svojih kuća često angažirali dubrovačke majstore- zidare. Tako Bernard Pima pok. Jerolima 30. travnja 1605. godine sklapa ugovor o gradnji svoje kuće u Tivtu s dvojicom zidara: jedan je Đuro Pavov iz Ploča, stanovnik Dubrovnika; drugi je Fiorio Pavlov. Majstori se obvezuju da će Pimi za izgradnju kuće osigurati građevinskoga materijala (miara di piere) iz Krtola (Cartolle) koliko je potrebno, za cijenu od 8 talira, i to što je prije moguće. Pored ostalih detalja, ističu da će kuću (villa) zidati stručno, pazeći na kutne dijelove, kao i povezivati kamen kako dolikuje. Bernard Pima, pak, sa svoje strane, obvezuje se da će majstorima dati predujam, tj. 8 talira i 4 lire, i da će ih snadbijevati potrebnim novcem tijekom gradnje, kako klesanje kamena bude odmicalo; obećava također da će ih zadržati do kraja ako budu dobro gradili i da će ih častiti kada posao bude gotov. Ne može se, međutim, iz dokumenta saznati na kojemu je mjestu u Tivtu ova kuća bila predviđena.
Gradi li Bernard Pima drugu kuću 1607. ili je odgodio gradnju, ne možemo zasad utvrditi. Te godine, kako se vidi iz ugovora, odlučio je graditi kuću u Korvešu. Stoga Bernard Pima 8. rujna ugovara posao s majstorom- zidarom Ivom Markovim, Dubrovčaninom. Pima se obvezuje da će majstoru osigurati mjesto za sav potrebni građevinski materijal: kamen, žbuku, pijesak i tucanik. Zidar Ivan Markov, pak, daje obećanje Pimi da će osigurati o svome trošku manuale (građevinsku opremu) i da će mu ozidati zidove takve debljine kao što su zidovi kuće Jakova Paskvalija u Tivtu. U ugovoru stoji da jedan ,,pȃs“ ( il passo grande) i po dužini i po širini zida košta 8 lira; ako zid negdje ispadne deblji, a negdje tanji nego što je zid kuće Paskvali, jedna strana treba drugoj namiri razliku u cijeni.
Bernard Pima se i 1625. godine spominje kao posjednik u Korvešu u predjelu Pina (Curuiesce, posto in contrada di Pino) . Njegov posjed graniči s jedne strane s imanjem Paskvali (zidanom kućom i zemljištem), koje su sinovi Matije Paskvali, Marjan i Vicko, stavili pod hipoteku na ime ustupljenoga najma Bući kao upravitelju ,,komisarije“ (ležeće ostavštine) pok. Marina Mekše, o čemu je već bilo riječi.
Ovdje treba istaći podatak od 23. ožujka 1669. godine da su sinovi Tripuna Paskvalija nasljednici kavalira Bartolomea Pime. To su Beneto (Benetto) i Josip (Iseppo) koji su, kako se iz spisa iz 1678. godine vidi, pozvani od suda kao nasljednici Pime da, prema zakonu, prime imovnik pok. kavalira Bartolomea . Obitelj Bartolomea Pime imala je posjed i u Kavču.
Obitelj s prezimenom Pima imala je posjede i na Luštici. Paula, udovica pok. dr. Lodovika Pime, krajem XVII. stoljeća prodala je iz svoga vlasništva Radu Kaluđeroviću i njegovu nećaku (nipote) Petru Kaluđeroviću Stijepovom iz Luštice, iz sela Seoca, in perpetuo teren pod lozom, smokvama i maslinama.
   
Franjo Paskvalić 1517. godine u povodu smrti Bernarda Pime:

"Ućutkan je onaj božanstveni glas koji je budio svako srce lenjo i umorno; u cvetu godina i dok je davao plodove, ostavio je zemlju zemlji, a ime svetu, pozvan sebi od onoga koji sve može."
  
"... U pojedinim gradovima Boke Kotorske, koji su na taj način ostali u okvirima zapadne civilizacije, bilo je više uslova da se kulturni kontinuiteti održe i da se pojavi i prava književnost renesanse. Kotor je u tom pogledu i prvi pošao i najdalje otišao.[4] Bilo je to i sasvim prirodno s obzirom na okolnost da je on već pod Nemanjićima dobio istaknuto mesto i važio za "stolni i slavni grad". Povoljan geografski položaj za ona vremena i umešnost njegovih ljudi, vlastele i građana, omogućili su živu razmenu dobara, finansijske i trgovačke poslove, pomorstvo i zanatsku delatnost, a sa tim i gomilanje bogatstva, susrete između pripadnika raznih naroda i daleka putovanja, ubrzanu građevinsku izgradnju i stvaranje viših oblika urbanog života. Svedočanstva o gramatikalnoj školi u tom gradu ima još od kraja XIII veka i samo nedostatak sačuvanih dokumenata sprečava istoričare da u stopu prate njen rad i dođu do celovitog uvida u njeno neprekinuto služenje kulturi. Sinovima kotorskih plemića i bogatijih građana u njoj su predavali ondašnje nauke magistri dovedeni iz Italije, iz Dubrovnika ili iz drugih krajeva sveta, koje su ovde bez sumnje privukle ne samo zamašne plate koje im daje opština već i mogućnosti humanističkog delovanja. Sve razgranatijim potrebama komunalne uprave i urbanog života bili su neophodni isto tako notari, lekari, apotekari, pravnici, arhitekti, koji takođe dolaze sa strane kad ih nema dovoljno domaćih, a sa sobom i oni u Kotor presađuju, pored svojih profesionalnih znanja, nove običaje i nova gledanja na svet. Mladi ljudi odavde, ne zadovoljavajući se stupnjem obrazovanja koje su mogli steći kod kuće, a koje je ipak na srednjem nivou, odlaze na pojedine italijanske univerzitete, mahom na onaj u Padovi, glasovit i s davnašnjim tradicijama, i tamo izučavaju pravo, filozofiju, teologiju i medicinu. Poneki među njima ističu se u učenom svetu i njihova imena se i sada čitaju na kamenim pločama i u pisanim istorijama ovoga univerziteta pored imena drugih zaslužnih profesora, pa i samih rektora. Po povratku sa studija, ti mladi ljudi žive u skladu s onim što su videli i naučili u svetu, menjajući tako ličnim primerom i život svojih sugrađana. Njihovi domovi, pored finog pokućstva, bogatih i teških tkanina, umetničkih ukrasa i slika među kojima nisu retke ni one nastale u domaćim "botegama", pune se sve više i raznovrsnim knjigama, štampanim u prvim evropskim tipografskim centrima, ali i pisanim rukom i, prema prilikama, raskošno iluminisanim. Već niču i prve biblioteke, privatne i za ličnu upotrebu, po kućama domaćih patricija i obrazovanih građana, i opšte, po manastirima, i za širi krug čitalaca. U gradu, duže ili kraće, borave i mnogi stranci. Pored onih koje je dovela opština za razne službe, to su najčešće mletački funkcioneri koje je iz metropole uputila središna vlast, da vladaju u njeno ime; ali ima uz njih i poslovnih ljudi i putnika, hodočasnika na prolazu i lutajućih radoznalaca, kao i drugde. Svi oni na svoj način utiču na život u gradu i podstiču razmenu ideja, a ne samo cirkulisanje materijalnih dobara. To stvara određenu atmosferu u gradu, pogodnu za nastanak i razvoj onog stila života i onih oblika kulture koji su obeleženi pojmom preporoda ili renesanse, kako bi se naglasila razlika koja ih deli od života i kulture srednjega veka.
Otprilike istovetnim putem, mada uz veće ili manje zakašnjenje, teći će stvari i po ostalim gradovima Boke Kotorske, koji su se, kao i Kotor, našli "u krilu prejasne Republike". Od Kotora ih, međutim, odvajaju i neke razlike, i one nisu neznatne. Već je i Kotor imao ovoju renesansu u znatno skromnijem i svedenijem vidu u poređenju s Dubrovnikom ili Hvarom, a i s nekim drugim našim središtima onoga vremena. Jer sa njima se on nije mogao meriti ni brojem ni bogatstvom svog stanovništva, ni stepenom dostignute civilizacije, a ni po ostalim uslovima koje je bio kadar ponuditi kulturnom razvitku. Ostali gradovi Boke Kotorske našli su se u odnosu na Kotor u približno istoj situaciji u kojoj je ovaj bio u odnosu na pomenute istaknute centre naše renesanse.

Prvi humanistički pisci staroga Kotora počinju da se javljaju već na prelazu iz XV u XVI stoleće, ali o njima se najčešće ne zna mnogo, a i dela im obično nisu sačuvana. Najviđeniji među njima morao je biti Bernard Pima, potomak stare i glasovite porodice kotorskih plemića.[5] Negde U Italiji, možda upravo u toku studija, stekao je za ona vremena veoma častan naziv lovorom ovenčanog pesnika (poeta laureatus), koji je od tada stalno pratio njegovo ime; tako, kada je u Kotoru 28. jula 1514. godine bila čitana papska bula, među prisutnima je zabeležen i "presvetli gospodin Bernard Pima, poeta laureato".[6]O njegovom životu sačuvalo se nešto vesti između godine 1496, kad ga susrećemo najranije, i 1517, kad je po svoj prilici umro; ali to su vesti suvoparne i govore samo o njegovim građanskim obavezama i o svakodnevnim trzavicama. Na žalost, njegova pesnička dela sva su pogubljena osim nekoliko latinskih stihova, nedovoljnih za određeniji sud o njemu kao pesniku; po njima bi se možda jedino smelo zaključiti da je čitavo njegovo pesništvo proteklo u Ciceronovom jeziku. Od nekada sigurno brojnih njegovih dela, sada znamo jednu kratku i konvencionalnu pohvalnu pesmu Venecijancu D. Paladiju (Bernardi Pimae Delmatae Tetrastichon in laudem Domici Palladii Sorani), štampanu 1498. godine na kraju knjige latinskih sastava tog pesnika (Domici Palladii Sorani epigrammaton libeli.[7] Osim toga, odavno je poznat još i kratki epitaf (Epitaphium Bernardi Pimae Poetae Laureati), koji je ispevao samome sebi i dao da mu se ukleše na grobnici koju je sagradio za života, izgleda 1508. godine, u crkvi Sv. Marije (Koleđata) u Kotoru.
U samo dva stiha, koliko ih taj epitaf sadrži u svemu, on je kao svoje životno zaveštanje ostavljao "golu dušu Hristu, a trošne udove zemlji".

Miroslav Pantić
Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka
1990.
XVI vek: Doba humanizma i renesanse

Napomene

4 O Kotoru toga vremena i o pojedinim vidovima njegove kulture osnovno je delo R. Kovijanića i I. Stjepčevića, Kulturni život staroga Kotora (XIV-XVIII vijek), knj. I-II, Cetinje, 1957, 206+[2]+122+[2] str.
5 Prvi je o njemu, kao i o mnogim drugim piscima staroga Kotora, pisao Italijan i istoričar književnosti Dubrovnika Francesco Maria Appendini u delu Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Ragusa, 1811, 27-28 (u daljim navodima ovo delo pominjemo kao Memorie). Posle su, oslanjajući se znatno na Apendinija, govorili o njemu: Matteo Capor [Bernardo Pima], Gazzetta di Zara, 1834. n. 74, p. 296; U.[rbano] R.[affaelli], Della Collegiata di S. Maria del Fiume in Cattaro, Gazzetta di Zara, 1844, n. 44, i drugi. Novije biografske podatke, na osnovu arhivskih istraživanja, dao je Risto Kovijanić u veoma značajnom radu Kotorski pjesnici-humanisti, Stvaranje, VIII, 1953, 51-52. Isti autor ponovio ih je, uglavnom, i u napisu Književnost Kotora, objavljenom u knjizi Kotorska sekcija Društva istoričara Srbije 1948–1968, Kotor 1970, 102.
6 Podatak je u Kotorskom biskupskom arhivu (Bisanti 1515, str. 125) našao Petar Kolendić, a njegov ispis nalazi se u ostavštini tog našeg uglednog književnog istoričara.
7 Giuseppe Praga, Repertorio biobibliografico degli scrittori dalmati. Vol. 1-III / rukopis u Biblioteca Nazionale di San Marco, pod sign. Marc. it. VI, 524-526 (coll. 12318-12320). Up. i: Šime Jurić, Iugoslaviae scriptores latini recentioris aetatis, pars I, tomus II, Zagrabiae, 1971, 194.
Bernard Pima

Bernard Pima