Dominik Cecić


Dominik Cecić (? - 1709)


Barok je epoha velikih pisaca i žanrova, ali i malih pisaca i malih žanrova. Tim svojim otrovno privlačnim minoritetom zarazio je postmodernu.
Dominika Cecića, kotorskog dominikanca iz XVII stoljeća, bi trebalo tretirati u kontekstu biografije, bibliografije kao i u kontekstu baroknih žanrova.
Ime mu je možda bilo Dinko Ceci, a potpisivao se i kao Cezi, što je Rista Kovijanića i Milorada Pavića navelo na pogrešnu transkripciju Zečić. Tako ga čak zove i don Srećko Vulović koji je bolje od obojice poznavao provinciju Boke.
Hrvatski povjesničari književnosti zovu ga Cecić, što je možda najispravnije, a don Gracija Brajković i Miloš Milošević navode u svom poznatom izboru barokne poezije (1976) da je ovaj vjerski pjesnik bio profesor teologije i provincijal dominikanskog reda.
Završio je studije u Breši i pročuo se kao govornik.

ČUDESA  BL. OZANE  KOTORKE
(oko 1675. god.)

DEL PADRE MAESTRO DOMENICO CEZI DA CATTARO
(Od o. meštra Dominika Cecića iz Kotora)

Poezija baroka XVII i XVIII vijek, ANTOLOGIJA, Titograd, 1976, str. 301. – 307.

***
Ona Kotor òslobodi
od potopa vodenoga,
kad se malone izgubi
zarad dažda velikoga.

***
Veće od sto bješe danah
s vrh Kotora dažđaše,
na ta(j) način da vas Kotor
pod vodom se već topljaše.
  
  
Mlađi prepis njegove vjerske poeme Čudesa blažene Ozane Kotorkinje potiče od Josipa Đelčića, na osnovu kojeg je Antonin Zaninović sačinio komentar (Pjesma kotorskog dominikanca O. Cecija o čudesima bl. Ozane Kotorske, Hrvatska prosvjeta, 6, Zagreb, 1930).
Najstariji trag o pjesniku zaturenom dva stoljeća napravio je hroničar dominikanskog reda u Kotoru, opat Vicko Babić, i to nedugo nakon pjesnikove smrti (1716), dok je uspomena bila svježa a pamćenje čisto. On svog očevidno starijeg sugrađanina naziva Theologiae Magister celeberrimus, a mi nemamo razloga da sumnjamo u tu časnu titulu.
Ono što ne znamo o našim piscima baroka zbog pohare ostavštine i paljenja manastira na sjeveru u manuskriptskom krugu, te zbog isprekidanog i ometanog stvaralačkog puta njihovog na primorju, gdje se nije pisalo dok se ratovalo, možemo barem djelimično saznati iz njihovih žanrovskih formata.
Epistolarni format koji je Cecićevom savremeniku Budvaninu Krstu Ivanoviću omogućio da se izrazi u krajnje skučenim uslovima svog stoljeća (savremenik Andrije Zmajevića), za ovog dominikanca kao ni za brata mu iz istog reda i grada, Kotora, romansijera Timoteja Cizilu, nema težinu ni upotrebnu vrijednost.
Epistolarni format bio je idealna forma za kritičke, čak satiričke opservacije u doba rađanja intelektualne slobode, no nije išao uz sveštenički poziv. Zato su obojica ispali iz te igre.
Slobodne forme, među koje treba ubrojiti epistolariju, uključivale su seksualne tenzije, socijalne anomalije, izražavanje svog stava u odnosu na druge ljude, kulture, običaje, sve do satiričkih komentara i privatne zajedljivosti.
Za vjerske pisce bio je to nedostupan teren, terra incognita.

Vjerski pjesnici
Vjerski pjesnici, manje u istočnopravoslavnoj a više u zapadnjačkoj auri naše tradicije, željeli su da predstave znanje i obrazovanje kao posljedicu razuma i rasuđivanja, ali i kao rezultat istrajnosi u poštovanju vrijednosti i hijerarhije. I, najzad, ne na posljednjem mjestu, kao fundamentalni dokument vjere.
Dominik Cecić je tu potrebu zadovoljio spiskom čudesa blažene Ozane, među koja na prvom mjestu bi trebalo ubrojiti njeno proročanstvo da će turski admiral Barbarosa biti potučen pod zidinama Kotora.
Drugi žanrovski format koji moramo „povjeriti“ ovom pjesniku, jeste enciklopedijski. Povezan je sa evidencijom, edukacijom i promocijom uticajnog globalnog pravca u mišljenju pjesnikove epohe: sa enciklopedijskom strašću Zapada u XVII stoljeću.
Kotorski dominikanac, u to nema sumnje, bio je odgojen na najboljim tradicijama koje su promovisale znanje (sveznanje) kao kolekciju neupitnih vrijednosti dostižnih instrumentalnom umu i nametnule ga dokle su doprle. To i jeste razlog zašto povodom njega, naoko minornog pjesnika s tankom zaostavštinom, otvaram pitanje žanrova i njihove uloge u razvoju naše kulture.
Bez rekonstrukcije žanrova nemoguće je oživjeti književnost Crne Gore XVI, XVII i XVIII stoljeća: razdešenu, dekodiranu, prosutu van svojih prirodnih granica, zbunjenu permanentnim upadima kontratekstualnosti, raspetu između četiri jezika svog postanja.
Posvećeni humanizam, treća stanica razmatranja o hijerarhiji Cecićevog žanrovskog kolokvija, sugeriše da je i ovaj Kotoranin, uostalom u duhu svoga doba i dominikanskog reda, pripadao eliti. Začudiće nas kad uvidimo da je ta elita bila manje emotivna a više intelektualna, manje romantična a više praktična.
Vara se onaj ko vjeruje u romantizam elite. Elita je uvijek konkretna.
Cecić je bio jevanđeoski humanista, promoter sinteze svetog i profanog (vidimo to po intonaciji pobožnosti u Ozani).
U svom značajnom ostvarenju on je vjersko pjesništvo protkao sviješću i logikom, a to su prave mjere tragike.
Logika je prava mjera tragedije, jer je paradoksalna.
Dominikanski pjesnik bio je bez sumnje upoznat sa pjesničkim trendovima u Evropi svoga doba, možda najviše s poznom renesansom koja je vještu i perfektnu imitaciju uzdigla gdjekad do kreacije a gdjekad formalno više.
Tu prije svega mislim na španski misticizam XVI stoljeća za koji je italijanska učena pa i narodna tradicija već bila pripremila seriju simbola radi širenja u zapadnoj kulturi.
Kao što vidimo u Cecićevoj Blaženoj Ozani, misticizam je iskustvo božjeg prisustva kadro da pokrene ljudski duh u kontaktu sa Bogom.
Španski mistici, pomenuću Sv. Terezu, Luisa iz Granade, Luisa iz Leona i Sv. Jovana od Krsta, to stanje dosegli su specijalnim pripremama kroz asketski život.
Mistici su - vidimo po uticaju na kotorskog dominikanca i po fascinacij primjerima blažene Ozane - kombinovali misticizam s realizmom.

Legenda i fakti
Ozanina direktna komunikacija kako s prostim pukom tako sa bokeljskom elitom, njen uticaj na široka shvatanja toga doba, na vjeru, nadu, spasenje, na gospodstvene Bokelje (bili su   fascinirani njome) doprinijela je upoznavanju Biblije.
Djela Cecića, Dživa Bolice Kokoljića, Vicka Skure i ostalih pjesnika toga kruga najpouzdanije su svjedočanstvo o životu i primjerima čudotvorke iz unutrašnjosti stare Crne Gore.
Sv. Ozana je, naime, ugledala svjetlost dana i djevojčetom odrasla uza zatrnjene međnike na seoskom imanju potpisnika ovog minornog teksta, na tlu naših prvih susjeda, čestitih Dumovića u Lješanskoj nahiji, koji su, kao i moji stari, živjeli na imanjima Crnojevića podno Soko-grada.
Moj stari otac (1906-1991), kako kaže Konstantin Kavafis, kad progovori engleski kroz usta svog prevodioca Michaela Davidsona (My dear old father / Who always loved me the same), pričao mi je da je naš daleki predak, kamenoklesac, kod Crnojevića izgubio tri prsta na ruci (zato su ga zvali Frnjak) i dobio zauzvrat za službu ovo imanjce.
Buduća velika svetica slovenskog svijeta rođena je, dakle, u kolibi čiji kameni temelj danas praktično dijeli naša dva posjeda. Njeni roditelji sa ukućanima izginuli su te strašne zime o Božiću 1493. godine kad se ona rodila i  krov se srušio. Nju su bebom od tri sedmice pastiri našli živu, kaže legenda a Dominik Cecić potvrđuje, u nekom gnijezdu u sljemenu ispod leda i snijega.
No, to je već  druga priča i ona više pripada istoriji smrti nego istoriji književnosti.

Gojko Čelebić
  

Preuzmite publikaciju
DOMINIK CECIĆ, ČUDESA BL. OZANE
  
Tad Hozana u korablju
od molitve zatvori se,
evo čudno tad prista dažd,
lijepo brijeme učini se.

XVIII

A tko učini da ona kuga
Dubrovnik grad kâ mòraše,
da ne dođe u Kotoru,
neg Hozana, kâ moljaše.

XXIII

I ne samo vrh hudobe
Ona oblast svu imaše,
ma od ognja i od mora
što hoćaše to činjaše.

XXIV

Iz ognja je izvadila
dušu Vicka Bućinova,[1]
ter iz ognja purgatorija
i Jerića Bizantova.

XXV

Kada Tripo Garbičića
već iz Pulje vraćaše se,
da na pomoć ne zva Jošu,
usred mora topljaše se.

XXVI

Ako druga i čudesa
vi poznati jošt žudite,
najćete i hi jošt puno
kad nje život vi proštite.
  
XXVII

Najti ćete puno ženah
kê roditi ne mogahu,
kad se Joši pomoliše
sve primahu što žuđahu.

XXVIII

Najti ćete i vlastelah,
kî se nigda ne mogahu
umiriti, s pučanima
do krvi se progonjahu.

XXIX

Na sred pjace, oružani,
svi jedan dan izajdoše:
sjecimo se ća do smrti,
među sobom svi rekoše.

XXX

To slušavši sveta Joše,
Djevu majku sta moliti
neka njima srce takne
da se mogu umiriti.