Don Branko Sbutega

“Pusti  drugog da bude Drugi, jer svijet jesmo ti i ja”

  
Sonet koji je don Branko posvetio svome prijatelju don Antonu Belanu, uoči njegova ređenja za svećenika na Gospi od Škrpjela 15.8.1982. godine, 

Oče i nadpastiru stigli ste napokon do ovog oltara,
Boka je ovdje u čekanju da Mariji sina date.
Iz kamena ovog Gospodin Abrahamovo dijete stvara.
Neka ga dobre želje i usrdne molitve prate.
     
Izričem radosni pozdrav Bokeškog neba i mora,
Radost je kršćanskog srca milosni susret s Bogom
Da nam se svećenik daje, sin ovih surih gora.
 Antone, Gospod Te pratio vjerom i milošću mnogom.

Dar naroda ovog vjera je živa i nada,
Srce mu još ljepše cvijeće neg` ruka ova nosi,
Budi lijek svima što boluju od životnih jada.
Kraljica Bokeškog mora kod sina nek` zagovor Ti isprosi.
     
 Marijo, živoga Boga poslušna slugo i mati,
 Ti vidiš sunce ovo što zapad u rumen kupa,
  Molitvom, molitvom, Majko, puk ovaj vjerni prati,
  Da s biskupom i svećenstvom ka vječnosti radosno stupa.

  
  
Don Branko Sbutega je bio župnik crkve sv. Eustahija u Dobroti. Rođen je 8.4.1952. godine u Kotoru gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju i glazbenu školu. Najprije je studirao medicinu u Beogradu, a nakon toga filozofiju u Beču i teologiju u Zagrebu i Rimu. Za svećenika je zaređen 15.7.1979. godine na otoku Gospe od Škrpjela.

Nakon ređenja radio je na obnovi sakralnog i kulturnog patrimonijuma Kotorske biskupije, koji je teško oštećen u katastrofalnom potresu te iste godine. Početkom devedesetih godina osnovao je Centar za pomoć izbjeglicama s prostora bivše Jugoslavije u Padovi / Italija. Po povratku u Kotor, 1996. godine nastavio je s humanitarnim radom u Caritasu Kotorske biskupije.

Kao erudita, poliglota i ljubitelj umjetnosti dao je veliki doprinos kulturi. Organizirao je i podržavao brojne lokalne i međunarodne kulturne manifestacije i inicijative među kojima su samo neke: Grupa književnika 99, osnovao je glazbeni festival Kotor Art i dao napraviti najveći mozaik na Balkanu u crkvi sv. Eustahija u Dobroti.

U javnosti je prepoznat po mirotvornom angažmanu, promociji suživota tijekom godina jugoslavenske krize i tolerancije uključujući odnos prema Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi. Bio je veliki zagovornik zaštite čovjekove okoline i obnove crnogorske neovisnosti. Koautor je knjige "Stara književnost Boke", a knjiga "Kurosavin nemir svijeta" objavljena je neposredno pred njegovu smrt kao zbornik njegovih tekstova i intervjua.

Don Branko Sbutega je zamijenio ovaj život vječnim u 27. godini svećeništva na dan Blažene Ozane Kotorke, 27.4.2006. godine. Na njegovu inicijativu su suradnici i prijatelji osnovali Fondaciju "Ekumenski centar don Branko Sbutega" na Prčanju, čiji je cilj promocija vjerske tolerancije i jačanje ekumenske suradnje među kršćanskim Crkvama i interreligijskog dijaloga.


“Moj život je moje najveće djelo,
Moj život je moja umjetnost.
Vječnost me ne interesira kad napustim ovaj svijet.
Vječnost, pa ja je tako često dotičem u molitvi”.

Don Branko Sbutega
  
SPALI ME
U SRCU

Spali me u srcu
a zatim raspi moj pepeo
gorama visokim
kroz oblake
zelenim pašnjacima
vjetrom
vodama okeana
kroz kišu.

Tako ću pepelom
kad rukama ne mogu
svijet da zagrlim.

 

DRUGA VREMENA
DOLAZE
Druga vremena dolaze, drugi ljudi,
tečemo sve brže, obale promiču.
Životne sokove smrt dokida i budi
nas za realnost koju mišljenja ne tiču.

Gdje je moj uvir i gdje tvoji izvori,
ne pitamo se u času kad je podvig
plivati i kada se s maticom bori
tijelo u grču očaja. Samo mig

božanskoga oka sad dokida žicu,
dužnost umišljaja, obavezu biti.
Pridružit se mrvom plutajućem ptiću

u mojemu truplu sve nemire skriti -
nakana je vode kojom ja otičem.
Pristajem na igru. Radostan uskličem.

  
OZANA

Zid kameni čuva stjenku srca tvoga
Nebo nekoć bješe svod svijetle ćelije
Sama ispod zvijezda i dok sunce grije
Svugdje sama nosiš svevišnjega Boga

Koprena ti skriva lice ispaćeno
Kost i gruba kostrijet u jedno se slili
Zazidanom tijelu nisu nebo krili
Ni umrtvljeni udi ni oko ti sneno

Duh sada je budan i nikad ne spava
Čeka uzbudljivi trenutak susreta
Sveta se rađaš i postajes sveta
  
  
"--- Božanska objava (Biblija), utiskuje se u povijest pjesničkom objavnošču riječi, ali obrnuti postupak čovjeku nije dan. Posjedovati sve ne znači posjedovati sebe. Ja, sadrži, ali je i sadržano. Samosadržajnost je impuls, ne time i mogućnost. Objaviti svijet oko sebe znači objaviti svijet u sebi, lirsko je objava osjećajnosti svijeta kroz sebe, ono je objava osjećajnosti svijeta u nama. Poetsko polje je gravitaciono, težnja ka centru, jedinstvenosti i ne svodi ga na crnu rupu poništenja, već na vidovitost sveobuhvatnog. Riječi su samo fotoni poetske svjetlosti, njihovu enegriju treba potražiti u njhovom suodnosu i slijepljenosti koja ih uobličava u izričaj, omogućuje partnerstvo, suradnju i konačno pomak ka jednistvu.[1]

[1] Rukopis u arhivu obitelji Sbutega, objavljen u radu Antun Sbutega, Don Branko Sbutega, skice za jednu biografiju. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, LIV, Kotor 2006, str. 48-49.

  
Magija poetske moći zapravo je otajstvo, a ne čudo. Prokletstvo pjesnika je u sveobuhvatnosti riječi koju posjeduje i limitiranosti misli koju tvori. 
Sjećanja na Don Branka Sbutegu

Posvećeno Don Branku...

Odlaze ljudi, idu, nestaju...
Briše vrijeme na njih sjećanja.
Kao u starim knjigama što venu
herbariji osušenih cvjetova...
Odlazeći ljudi, ostavljaju
sunčano nebo u očima,
u čašama čaj nedopijeni...
Odlaze nedorečeno, ne lijepo.
Neko u ad, neko u raj nebeski...
Odnoseći radost, ostavljajući tugu,
odlaze, a rana u srcu ostaje...

I opet, sviće dan i sunce izlazi,
život se nastavlja, ne mjenjajući se.
Jedino vrijeme mijenja nas,
i samo vrijeme zna i sudi
koga ćemo ispratiti danas...
Odlaze ljudi...

Duško Conte Ivanović