1. Dražen Zetić - izložba fotografija Boke Kotorske
    0
    Dražen Zetić - izložba fotografija Boke Kotorske
  2. Foto. Dražen Zetić
    1
    Foto. Dražen Zetić

Dražen Zetić

  
U otaji tisućljeća
 
U otaji tisućljeća
obamiru ponoćja Hada
dvovjerja otaca
opsjene mitskih bogova
davni dah Titana.
U jecaju sjaja
sja
lice
mlađahna
sveca.
Svetišta.
Katedrale.
Glose
na rubovima izgubljenih misala.
U djelićima relikvija
meandrima rasutih vjekova
klijaju
zrna gorušice
u ljubavi
za
Krista.

U spomen na Sv. Tripuna i grad Kotor

  
Za cvat Tvoje duše

Nedjelja.
Prosiplju se svjetlosti vitraja
na blijede ruke
prosijeda
isposnika.
Razdanjuju
mirisi tamjana
kroz zahrđale ključanice
starih
samotišta.
U
samoći svetohraništa
Svetac sam moli
k'o
djetešce u kolijevci
za
cvat Tvoje duše
Uskrsla Krista
u tvome
srcu.

  

Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću

  
Bdijenja u noći sv. Kristofora
 
U gluhoći starih relikvijara
bdijenja
u noći
sv. Kristofora.
Srebrni otisci ljepote:
prčanjski jedrenjaci
oluje
ispaćena lica muljanskih ribara.
Pred
Presvetom Bogordicom Eleusom
bijele orhideje.
Izblijedjeli obrisi kamena
korčulanska sunca.
Žaluje
jedan pustinjak
za Uskrslim jutrima
mirisnim cvatom
zelenih
agava…

Blaženom Graciji iz Mula

  
U svetosti sna
 
Sjenoviti šaptaji sivkastih masiva.
Pomalja se
sunce
od bijela kamena isklesana grada.

U tajnovitim kutcima zidina
prebivaju
zapečaćeni manuskripti
slikarska platna kotorskih galija
mekoćom svile istkani cvjetovi mediteranskih đardina.
sv. Marija Koleđata.
Rasvanuli svodovi romanike
u zelenkastom odsjaju ostudnjele vode.
Spasitelj u crvenoj haljini.
Trnov vijenac.
Ostaci okera na krilima anđela.
Skrivena u drevnom sjaju potamnjelih fresaka
snije
Ozana.
U
svetosti
sna...

                                   
                               

Blaženoj Ozani Kotorskoj

  
U dubinama Isusova srca
 
U gradu svjetla
aleksandrijska apostola
sv. Marka.
Renesansnih mostova slikara Tiziana,
pozlatjelih bizantskih mozaika.
Rožarija
k'o
prastara biserja Jadrana
ozenjele masline
u rana
dobrotska proljeća.
Isposnica.
Očiju modrikastih akvarela mora.
Baroknih palača
piazza
rujanskih bonaca smaragdnih venecijanskih laguna.
U predvečerjima europskih gradova
hrani
ogladnjelu čeljad
sirote
djevojke
dubinama
Isusova
srca..

Službenici Božjoj Ani Mariji Marović

(Intimna prisjećanja na kulturu hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj)

… u ovoj divnoj svibanjskoj večeri – uspostavljamo nove mostove naših predaka. Gradimo nove horizonte prijateljstva. Vraćamo se na trenutak zaboravljenim korijenima u ne tako davnoj prošlosti. Osluškujemo eho srca, koje odjekuju sada i u Boki, i u Zagrebu,  i u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj. Jedna od prvotnih nakana ove skromne izložbe – jest da donekle prispodobimo: prirodne, etnografske i historiografske zasebnosti podneblja juga Mediterana, prostora nekadašnje Crvene Hrvatske (prema tvrdnjama znamenitog povijesnog vrela Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. st.). Potom, da prikažemo krajičkom oka, jednu napose veliku kulturnu – civilizacijsku epohu, koju je nesumnjivo ponajviše obilježio hrvatski narod zadnjih tisuću i petsto godina. Stoga, ponukani tom spoznajom, nedvojbeno da i danas nakon skončanih tisućljeća, imamo neprikosnoveno pravo – ne samo na blijeda sjećanja, nego i na neotuđivo pravo da i dalje bivamo, i da se i dalje rađamo. Ne samo danas …  nego i sutra, i za stoljeće, i za tisućljeće! Slijedom toga, i sam u nekom širem smislu riječi, intimnoga sam osjećanja, da je i to moje osobno djelomično poslanje, nastojati svojim istina odveć skromnim radom, trudom i naporom, kao nekakav samozatajni kroničar, samo neprimjetno bilježiti objektivom foto – aparata obrise Boke kotorske, i još neispisana poglavlja iz vjedara zajedničke budućnosti; te dijeliti sudbinu svoga naroda, sve njegove poraze i pobijede – ma kakvi god bili u vremenu koje nezaustavljivo navire. Ni u kojem slučaju, ne smijemo prestati cijeniti svoju vlastitu kulturu (unatoč izrazito teškoj socijalnoj i duhovnoj situaciji), bez obzira na malobrojnost i onemoćalost bilo gdje u svijetu. Jer upravo cijeniti svoju vlastitu kulturu, znači sama sebe prepoznati i poznati, otkriti i susresti. U tome navedenom kontekstu, vrednovati svoju baštinu, prije svega znači uvidjeti njezinu civilizacijsku vrijednost i osebujnu ljepotu, te iznimno dragocjen međugeneracijski značaj. Nadasve je interesantno, da smo Boku udomili, u ovoj čarobnoj secesijskoj dvorani u Hrvatskoj Paneuropskoj uniji, koja i sama nastoji predano podsjećati na civilizacijske tekovine svih europskih naroda, gdje osobito svojim kulturološkim identitom u cijelosti Boka kotorska pripada, zauzimajući značajno mjesto u kolektivnoj memoriji jednog tisućljetnog naroda.

Na  grobu  mojih  predaka

Ne čuju se koraci.
Ne plaču sirote majke.
Ne zvone kameni zvonici.
Nema ih…
Ni tustih koraka.
Ni milog plača.
Ni brončanih topota zvonara.
Sablazni zidovi crkvica.
Sivkaste rozete.
Napola potopljene drvene lađe.
Pragovi obrasli gustim bršljanom,
pozelenjele stepenice od samotnih jeseni…
k’o će već jednom doći…
Nabasati jutrom.
Provjetriti dahom mora
uske hodnike kotorskih samostana…
k’o će već jednom doći…
u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,
i udahnuti plamen svijeće
na grobu mojih usnulih predaka…

Korizma u pjesmama Dražena Zetića
U predzorju Kandelora
Tek jedino Knjige mrtvih govore
U predzorju Kandelora.
Izmigoljeni odsijevi vrela srebra.
Izmoljena echa Oče naša.
Prozebli frtalji sata,
u klesarskoj maniri
Herr Stvoritelja.
Na sjevernoj obali,
stoji crkvica sv. Petra.
Prvih monaških duša.
 Od deveta stoljeća
skita se,
neki čudni tip...
Sivi bezlični teatar
zadrijemala zatona.
Napuštene vale.
Pokoji novčić s rimskim likom
boga Hypona. Junone...
Mauzoleji duša.
U tami. Samoći. Okovima. Pritaji.
Na nekoj galiji. U skriptorijima nijemih redovnika.
Stare kavane.
Bez kruha, vina, dodira ruku, poljubaca...
Kuga...
Korizma - Dražen Zetić