BOKA
I
Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako je tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.

Ljepotom iskonskom tu duh je okovan,
da želje izgubi ko anahoreta,
i bludi mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko velik samostan.

Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bitci nekoj.

A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći,
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.

  II
Groblja su blaga ko vrtovi stari.
Koračamo pognuti preko pruća.
Nosimo ljubav beskrajnu od klonuća.
Od nje život primiše sve stvari.
 
Al´ se vratismo ko slomljeni mornari,
noseć na licu tamu napregnuća,
u taj kraj što gasi sva ganuća,
da nas sakrije sjenkom poput stvari.
 
U dubokom hladu groblja su blaga.
Miris umornosti opaja iz bilja.
Tu smo srećni, živeći bez cilja
život bez ikakva traga.
 
 
Frano Alfirević (1903 - 1956)

  
Život je tako dobar kraj ognjišta otaca,
i zaboravlja se na čas, u tihom razgovoru,
sve što u dnu tišti kao nerečene riječi
bola, o kom se šuti.
Jer zao je život na zemlji škrtog polja,
na moru teških ribolova,
i tu se ne kaže ono, što se sluti.
Ognjište pruža odmor pun blagih snova.
Taj mir je ravan sreći.
I sve što znamo, to je:
da život mora teći.
  

Frano Alfirević

  
O Boki- Frano Alfirević
Krajevi kao i bića imaju dušu kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek koji žudi za najdubljom samoćom može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj melankoliji.
Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni stranci putnici rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećajem da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću  ili može da vrati sebi mir koji je izgubio, nešto od svoje davne djetinje duše. Tužan je čovjek, jer rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša.
Pejzaž Boke ima u svojoj ljepoti nešto nečovječansko, u dubinama, ali u sve njegove svjetlosti i sjenke treba uranjati dugo,  pažljivo i ispitivački, gotovo s pobožnom predanošću, da bi smo se preporodili utiscima poslije koji riječi dobivaju drugi, viši smisao i nečovječansko postaje ljudsko, jer se duh tajanstveno prijateljuje s onim što je uzvišeno, a i prizori najtužnije ljepote  kriju dio našeg najtužnijeg bića.​
  
  
ULICE

Svc će ove ulice ostati za nama
kao mladi, svježi naraštaji.
Kad naša bude samo jedna jama,
prostranstvo ulica drugima će da sjaji.

Nitko ne će znati, što smo im sve dali,
koraci naši ostat će izbrisani,
nitko ne će znati s kakvom su tugom pali,
ljepote žudni, dotrajali dani.
Zato ja upijam ulice, njinu svijetlu širinu,
pokrete njihove, jer one se miču i rastu,
sve izraze njine u zori i kroz večernju polutminu.
Ja silno volim ulice, što će da me prerastu.

Ja vidim ljude buduće, koji će se njima šetati,
mladost bezbrižnih očiju, zaborav nad našim grobom,
djevojke, što će se obijesno okretati.
Ja vidim nove ulice kao ravnodušnost nad sobom.

I ja se dajem ulicama, dugim redovima,
što me spajaju tužno s davno iščezlim licima.
One razvijaju zanos mojim snovima
i pritiskuju dušu beznadnim vidicima.
  
More i daleki gradovi- Frano Alfirević
  
ČEMPRESI KRAJ MORA

Čempresi, drugovi djetinjstva,
šutljivi pratioci večernjih šetnja,
silazite k moru u mirnim skupinama
ili sami
kamenjem blijedih brda;
dolazite u tamnim povorkama
do obala, gdje diše ranjena stijena stara,
i duša s vama bdije sama
na vrlo tihim, usijanim padinama.

Među stablima mora vi ste osamljenici,
čuvari začaranih perivoja
ili izrasli nad hridima, obzorjem vladajući
tišinom sutonskih boja,
il´dajući se vodama u vitkoj, visokoj slici;
vi ste sumorni samoće ljubavnici
i kažete u vrelini
primorskog podneva dostojanstvo dana,
monasi u crnini,
i produžujete svaki za se,
ko u sebe povučeni,
svoj razgovor sneni.



  
Slušam vaše nezemaljske glase,
i vi što drugdje tugu odražavate,
u prostorima, gdje suze vape za nestalima,
u granicama groblja, gdje vam teške sjene prate
slomljeni korak za umrlima,
ovdje ste, u slobodi stijena, što se spuštaju
k moru životnom, otrgnuti od uskog
pogleda rastuženih,
rasuti u širini k moru te život pjeva,
ravnodušni ste, ne rastužujuć,
i ako puni ljudskog.
Stazeći niz obronke morskih strana     .
u mirnom ste stavu ljubav noći i dana,
dostojanstvena ravnoteža,
što usred podnevnoga sjaja
težinu zemlje s lakoćom mora spaja.
U času uzvišenog sklada
vi slika ste zemaljskog, uvijek prisutnog jada.
Volim vas, kad pred morem povijate vrške
pod vjetrom mirisnim, kao da se klanjate
i sanjate.
Vi prolaznosti slike ste, lik zemljine tuge,
ali vas more kroti
i mrak vam ublažava
raskošno mu sunce,
i ništa vas ne bojim se u podnevnoj čistoti
pred nedogledom voda punorn zagrljaja;
ko vas i mene more privija
svojoj vječnoj ljepoti,
i ko u divnom pijanstvu život sa srnrću spaja.