GOSPODINU DOKTORU JERONIMU BUĆA 

Pošto Gaj ko blagonakloni car
Vas udostoji onim svijetom tada,
Opojnog i prijatnog mirisa svagda
Time i on sam, Buća dragi, dobi dar.

Dosta primi i koristi od tebe,
Tvoje običaje i glas ti na snazi,
Da tu gdje se sunce rađa i zalazi
Opojni miris raširi za sebe.

Zato ćemo te uskoro svrstati
Ravnog prvom Bući, čije će ime
Uz Febove svijetle zrake opstati.

Ako on i posle smrti ima slavu,
A ti se izjednačuješ sa njime,
Zaslužno ćeš njegovu čast imati.
  

  
POŠTOVANOM GOSPODINU PARISU
MALIPIERO, BIVŠEM PROVIDURU
U KOTORU


Zavist pokuša da se sa stotinama strijela
Naoruža na vašu štetu, Malipiero,
Kada ova naša srećna staništa
Imaše te za vođu namjernog da ih štitiš.

Ona iz kraljevstva gdje je svaka radost ugasla
Hiljadu zlih, opakih nevolja gurnu ovamo,
Užasne bolesti, požare u svetim manastirima,
Gladi, i sve ono što na zemlji je strava.

Ali tvoja srčanost uz pobožno bdjenje
Izagna od nas svaki mučan bol,
U nevoljama pokaza nepobjedivo srce.

Zato se danas vraćaš u svoj rodni grad,
Koji čvrsto stoji na stabilnom tlu
Prepun pobjedničke vječne časti.
​ 

Ivan Živo Bolica Kokoljić   

POESIE ITALIANE
PJESME NA ITALIJANSKOM
(Izbor)
Prevodi i prepjevi
Milica Popović

 Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka - Živo Bolica Kokoljić "Poezija"/priredio Miroslav Pantić
ŽIVO BOLICA KOTORSKI PJESNIK XVII VIJEKA
  
Jedini bokeljski pesmik dužega daha i opsežnijeg književnog dela, bio je "vlastelin kotorski" Živo (Dživo, Giovanni ili, po mletačkom načinu Zu- anne) Bolica (Bolizza). On je iz one grane te veoma znatne porodice plemićke koja je imala dopunsko prezime Kokoljić, da bi se razlikovala od Bolica iz drugih grana, i koji su ne retko nosili i ista lična imena. Otac mu je vlastelin Vicko Bolica Kokoljnć, pesnik Života blažene Ozane, i od njega je on, posve sigurno, nasledio naklonost ka poeziji. Za razliku od svoga oca, koji je kao pesnik progovarao retko, i samo po izuzetku, Živo Bolica bavio se stihovima, na italijanskom i na našem jeziku podjednako, čitavog svoga života.
  
PRESVIJETLOM I PREIZVRSNOM
GOSPODINU ĐORĐU KORNARO KAVALJERU,
O GRADU KOTORU
 
Ovo je tvoj grad, plemeniti Kornaro,
Koji u više prilika Nebo predade
Tvojoj vrijednosti da ga, vladajući njime,
Sačuvaš od varvarskog bijesa neprijatelja.
 
Grad je u srca građana urezao
Skalpelom ljubavi pune odanosti
Ime tvoje, koje svoju vrijednost nosi
I među narode koje naše more dijeli.
 
Ti ne prestade nikad da gradske strane
snažiš
Sa stotinama zemaljskih brana
I nikada ne izostade da i nebeske donosiš.
 
Dok Davidovu kulu sada spremaš
Da u grad postaviš i da učiniš
Da slabi i izmoreni Mizijci i Agareni od
nas pobjegnu.
 

Download

Dživo Bolica Kokoljić (1599 – 1685)
AUTOR: Dr Gojko Čelebić

In medias res: pretpetrovićevska književnost počiva na tri stožera, prvi je epika, drugi manastirska pismenost 16-og i 17-og stoljeća i treći, razumije se, Bokelji.
Njima se posrećilo da rafiniraju mitološko-karnevalski jezik epike, s jedne strane, krhotine vizantijskog akademizma sa druge i, najzad, individualni duh zapadnjačkog mišljenja, koji se čudesno primio u hajdučkim srcima željnim slobode i uobličio teški posao kakvog-takvog kulturnog kontinuiteta.

Petrovićevska književnost (XIX v.), međutim, od sve svoje tradicije bila je svjesna samo epike.
Postpetrovićevska misao je, doduše, reanimirala svijest o tradiciji ali ne više nego djelimično: o epici je rečeno apsolutno sve, o Bokeljima pola, a o vjerskim autorima iz manastirskog kruga, pokoljenju koje je prošlo pakao kontrateksta, dakle, o možda najugroženijoj književnoj vrsti renesansne Evrope, malo.
Da bi se isplivalo na površinu evropske književne povijesti, kao što znamo, neophodan je kontinuitet: ova preskromna istoriozofska razmatranja dolaze do Dživa Bolice Kokoljića.

Pjesnik, doktor prava, dužnosnik u upravi i vojsci, zapovjednik ratne galije, prevodilac, biograf, diplomata, Dživo je bio izdanak jedne od stoljećima najuticajnijih loza u južnoslovenskom svijetu.
On je naš najtipičniji barokni pjesnik. Životom je uhvatio osam decenija 17-og stoljeća, onih osam klasičnog baroka, isto kao najtipičniji barokni pjesnik na svjetskom planu, „dramaturg sholastike“ Calderón de la Barca.
Pisao je na talijanskom i na latinskom (Poesie italiane), ali i na narodnom, brđansko-bokeljskom jeziku koji je u duhu solidarnog slovenstva zvao „slovinski jezik mili“ i, gle čuda, smatrao ga „vrednijim od svih jezika pod nebom“ (na njemu je napisao čitavu zbirku). Vjerovao je, s punim pravom, da su svi slovenski jezici kako god okreneš jedan te isti.
Prevodio je grčku pjesnikinju Safo i njene ljubavne pjesme ženama.

Na radnom stolu ležao mu je za prevod Iacopono da Todi (1230 - 1306), talijanski libretist i dramatičar. Preveo je i franjevca Sv. Antuna iz Padove (1195 - 1231).
Bolica, prema tome, tek čeka svog filologa.
Neki su njegovi soneti zapravo prepjevi talijanskih pjesnika. Baš u duhu toga doba: Shakespeare je „posudio“ dva soneta od svog kuma Thomasa Lodgea, baš ona dva koja je Lodge bio „posudio“ od Ljudevita Paskvalića, i svima ukrug to je činilo čast, od memljivog Kotora do prljavog Londona 17-og v.
Bilo je to doba baroka

Barokni pjesnik
Bolica je prevodio i po vlastitom stvaralačkom iskustvu, u dvanaestercu, osmercu i, dakako, u baroknoj sekstini. Pisao je poeziju pedeset godina, duže no ijedan naš pjesnik do Nikole Petrovića. Imao je, poput Paskaja i tolikih posle njega, snažan odnos prema Lovćenu („S tebe će Lovćen biti slavljen“).
On spada među najplodnije pjesnike na svim ovim jezicima stasale prije šire upotrebe slovinskog.
Preci, nekoć zvani Volice, bili su kavaljeri Svetog Marka.
Iz bogate tradicije izdavaju se: Petar, ratnik (XIII st.); Srđ, biskup kotorski (od 1382); Damjan, diplomata i gradski sudija (umro 1389); Nikola, diplomata na dvoru kralja Tvrtka I (1382); Lampro Junijev, auditor (1398); Tripo Lukin, brodovlasnik; Tripo Lamprov, benediktinac, poput pisca Timoteja Cizile koji je Bolice ovjenčao slavom u romanu Zlatni vo.
Tu su još Ljudevit, komendator (1513 - 1518); Hijacint i Tomo, teolozi (XVI st.); Nikola, profesor prava i rektor univerziteta u Padovi (1549); Ivan Frano, redaktor kotorskog statuta, objavljenog u Veneciji 1616; Marijan Bolica, diplomata, pisac prvog državničkog izvještaja Relatione e descripttione del Sangiacato di Suttari (1614); brat Dživov, pjesnik i profesor retorike Marin Bolica i mnogi drugi.
Najzad, otac mu je bio patricije Vicko Bolica Kokoljić, autor Života blažene Ozane.

Dživo je, suštinski gledano, dakle strukturalno, tematski i formalno imao sreću koja se osmjehne samo dugovječnom piscu da taloži iskustvo jednog zarazno privlačnog književnog svojstva: da akumulira metamorfoze žanrova.
Zato bi on, da mu je kojim slučajem upućeno pitanje: šta je to književni žanr, recimo 1650. g., i ne samo on, nego i savremenik mu Gavrilo Trojičanin, možda s jačom intuicijom odgovorio isto što bi danas odgovorili učenjaci u Bolonji ili na Oksofordu, Umberto Ecco ili neprežaljeni Douwe Fokkema. Rekli bi da je žanr, dakle, moguće odrediti samo približno s nesigurnim osloncem na terminološku svijest.
Obojica, i trojički kompilator i kotorski diplomata, ne bi time kazali ništa novo. Strožija linija između žanrova povučena je praktično tek u 18. stoljeću (povlači je J. W. Goethe: još uvijek diskutabilna individua dok stvaraju Dživo i Gavrilo), iako, razumije se, pretpostavke za žanrovske granice u mišljenju i pisanju sežu do Aristotela.

Okus smrti
Tema smrti u našoj baroknoj književnosti u mnogim je primjerima odlika književnog uticaja, bilo sa Zapada bilo s Istoka, kod Dživa kao kod minornog vjerskog pisca Avakuma Cetinjskog (? - posl. 1608). Svud se širio okus smrti, uvriježen u tradiciji, od kojeg bi eventualno udaljavanje značilo na neki apsurdan način osporavanje, ili, moguće, poricanje tradicionalnog književnog tona (govor o mrtvima).
Na temu smrti odlučujući uticaj imale su velike kulturne sredine, kadre da je stabilizuju kao neku vrstu uputstva. Čitavo 17. stoljeće na tlu današnje CG, sa svojim bolestima, ratovima, primitivizmom, pošastima, sa smrću jezika (staroslovenski), sa prljavštinom Zapada i zadahom Bizanta bilo je, zapravo, jedan ogromni vodič za smrt.
Smatra se da je CG toga doba imala do 40.000 živih ljudi. Smrt je, dakle, bila odomaćena riječ i mogao si je defamilijarizovati samo pismenošću, u čemu i leži zasluga minornih vjerskih pisaca koji su napravili most od mrtvog staroslovenskog akademizma do živućeg novog evropstva. Francuski postmoderni filozof, Jacques Derrida, iako nije čitao Dživa interpretirao je smrt sa istih pozicija. Ako je interpretacija proces koji označava redukciju teksta na neku vrstu ’poredaka’, kaže Derrida, dekonstrukcija traži osnovu za naglasak na čemu taj poredak počiva.
Smrt je našla središno mjesto u doktrini hrišćanske crkve, pa je samim tim i bokeljska književnost zapravo jedna velika građevina s temeljima u kanonskom opisu smrti. Tim dragocjeniji je Boličin lični ton u pjesmama o smrti svoje kćerke, tim prisniji, dakle, ton Paskvalićev u pjesmama povodom smrti prijatelja.
Isto se može kazati za neke druge autore, za Zmajevića svakako, čiji Ljetopis crkovni predstavlja zapravo jedan nepregledan katalog smrti ljudi i ideja. Katalog smrti mišljenja, definitivnog kraja mišljenja, kojim je on bio opsjednut još od studija u Vatikanu.

Kotoranima i Peraštanima, ali i mnogim drugim bile su dobro poznate mnogobrojne forme funeralne poezije. Funeralna lirika antičkih žanrova (epitaf, epicedium) u domaćem okruženju je kombinovana s naricanjem, lelekom, plačem nad odrom, s refrenima i drugim kratkim funeralnim formama iz usmenog žanrovskog ambijenta.
U rukopisu mu je ostao hagiografski epos u dvanaest pjevanja Il San Trifone (1660), zasad nepoznat; možda će nas jednog dana prikaz bokeljskog erudite Urbana Rafaellija Un epico inedito iz 1844.g. navesti na neki valjan trag.
Dživovo djelo na talijanskom, 28 sveščica, pohranjeno je u Historijskom arhivu u Dubrovniku a prevela ga je tri stoljeća nakon smrti, za antologiju Književnost CG od XII do XIX v. beograđanka Milica Popović.