Ivan Antun Nenadić

  
PRIDGOVOR PRAVOVJERNOMU
I BOGOLJUBNOMU ŠTIOCU
 
Istina je da se nahode na svijetlo mnoge knjige Nauka krstjanskoga, složene ili prenesene u našemu slavinskomu jeziku. Po ta(j) način da (koliko je za potrebu od nauka) ne bi veće trjebovalo drugo pisati i na svijetlo davati. Istina je i jesu mnoge, i među ostale jesu one pohfaljene kardinala Belarmina, u našemu jeziku prenesene. Jesu neke iz naše Dalmacije, a navlaštito iz Dubrovnika, koje su davno i skoro izljegle. Ali neke za sve da su složene urednopisanjem i izvrsnijem govorom i punijem riječima, da se malomanj pogađaju našijem običajnijem govorom, ništa ne manje nijesu s načinom i redom odveć dugijem i upitovanju, a što je teže, duge u odgovaranju, po ta(j) način da je mučno i starijema moć tako lasno sve upametiti, a nekmali djeci.
Cijenio sam, zato, da je ovdi nam potrebnito odlučiti jedan način lašnjiji, da djeca, i koji potrebu imaju od nauka, ukratko odgovaraju i da ih naučitelj u upitovanju lasno uputi na odgovor, a oni da tako lašnje upametu Nauk krstjanski, od onoga, navlaštito, što je potrebnitije svakome krstjaninu znati, umjeti i vjerovati.
Jesu, paka, njeke složene s načinom od uredno- pisanja i riječih nepunostim, sasma razlicijem od
našega običajnoga govorenja u ovijem stranami, da osvem književnijeh i razumnijeh ne bi ostali, a djeca navlaštito, ni umjeli štjeti, ni koristno razumjeti ...
Koliko je paka u urednopisanju, zašto se jošt ne zna đe kućom stoji prava krepost od pisanja u našemu jeziku slavinskomu, služeći se mi tuđijem slovima za izgovarati riječi naše. Vidim da svak piše kako mu je milo, kako mu je drago ili kako se veće pogađa svojijem običajnijem govorom. Držim da je danas uredno — pisanje dubrovačko najizvrsnije, ali i to nije svud i svakomu lasno za proštjeti, razlikost budući od jednoga puka do drugoga u izgovaranju od riječih. Zato nađeš ovdi njeke rije- či upisane na dubrovačku, a njeke ne, zašto oteže običajni način da i ja promijenim, kako bolje mogu biti razumijen od naše čeljadi, i da se lašnje može štjeti kako se govori, a da se izgovara onako kako se i štije. A ne budući mi vazda imali jedne iste zakone od gramatike našega jezika zapisane, kako u drugijem jezicima, stoga i u tomu nađeš koje razlikosti i u ovomu govorenju. Ako bi se zato tko služio ovijem mojijem trudom i izvan ove države i našo da ne izgovaram po običaju njihova mjesta, ufam da kako mudrijema i pametnijema biti će lasno prevratiti na svoj način u isto brijeme kada štiju, kako na priliku i ovu istu riječ, koju sada rekoh: »brijeme«, ere druzi govore: » vrijeme, a mi ovamo: »brijeme — brijemena — brijeme«, = tempo; »breme«, = peso, »brijemenap = del tempo, »breme- nac = del peso, ess.
Vas trud učinjen u ovijem knjigami i dat na svijetlo, ne bi na drugu svrhu nego za ispuniti moje dužnosti i poklonjenu zapovijed Prisvitloga i Pripoštovanoga Gospodina Biskupa, a sve na veću slavu Božju i za korist duhovnu od iskrnjega, a navlastito od dušah vrhu mene naslonjenijeh, koje kako parok imao sam učiti i vladati i sada vladam, neka ne bih imao teški razlog dati Bogu na čas moje smrti, da je koja duša poginula radi moje nepomnje.
Molim bogoljubnoga štioca da pomanjkanja koja će može bit naći da mi ih oprosti njegovom mudrosti i dobrotom, a da moj trud pomiluje. Ere što je dobro, sve je Božje, a ostalo je plod moga neumjenstva i moje slabosti, a ne samovoljstva. I to isto da učini đe nađe pomanjkanja od pritištaonika, ko- ji budući neumjestan našega jezika, odista on ne može sve ispraviti, neka je i najveća vrhu toga i naša pomnja...

Ivan A. Nenadić, kanonik od Kotora 
(Nauk krstjanski , str. 7-11)
  
  
Ivan Antun Nenadić (Perast, 22. VI 1723 - Dobrota, 13. VII 1784), doktor crkvenog prava, župnik crkve Sv. Eustahija u Dobroti, generalni vikar kotorskog biskupa, pisao je i prevodio, nastavljajući prosvjetiteljsku ulogu nadbiskupa Andrije Zma- jevića, koji je svojom aktivnošću obilježio prethodni vijek. Bio je posljednji izdanak peraške porodice Nenada (Nenadić). Imao je nešto zemlje naslijeđene od oca, u Strpu. Imovinu je ostavio gradskoj sirotinji. Testament je pisao 1. V 1775, kao da je predosjećao skoru smrt, a umro je devet godina kasnije, od uzbuđenja prilikom propovijedi u Gornjoj Lastvi. Prevezli su ga u Dobrotu, gdje je i izdahnuo. U pomenutom testamentu određuje lica koja će pregledati njegove rukopise.
Nije bio samo teolog i književnik. Radio je na izgradnji značajne barokne crkve Sv. Eustahija u Dobroti (1762-73) i na nabavci umjetničkih djela iz Venecije. Četrnaest slika Isusovog puta na Golgotu (Put križa) radio je za tu crkvu Tijepolov učenik konte Soliman, o čemu postoje arhivski podaci.
Osim toga prepisivao je lirske narodne pjes- me. Sačuvana su dva zbornika pisana njegovom rukom.

 
  
U DAN ČESTITI

Kada izvrsna Gospođica i Krepostna
Djevica Tonina Barižoni
Obukuje redovničku odjeću
U Mnogosvijetlomu Manastiru
Svetoga Jozefa
U Gradu Kotoru
Prozvana
MARIJA SERAFINA

Pjesne Duhovne
Na Slavu Božju i Svetoga Jozefa, Odvitnika
rečenoga Manastira, a za radost Duhovnu
nove Dumnice, nje Rodbine
i svijeh Redovnica hvaljenoga
Manastira
1757
9 Ottobre
  
Download
Download
Button
Download