Korizma u stihovima Dražena Zetića

U predzorju Kandelora

U predzorju Kandelora.
Izmigoljeni odsijevi vrela srebra.
Izmoljena echa Oče naša.
Prozebli frtalji sata,
u klesarskoj maniri
Herr Stvoritelja.
Na sjevernoj obali,
stoji crkvica sv. Petra.
Prvih monaških duša.
 Od deveta stoljeća
skita se,
neki čudni tip.
Duga kosa.
 Marama na čelu.
Punker! Metalac! Rocker!
Preko puta škvera.
Čeka. Kuca. Smrzava se.
Vele
Galilejac!
Simpatičan momak.
 Posvuda ga ima
u Boki!
I po brdima.
I po moru.
I po ulicama.
I po kućama ljudi zaljeva.
I ča da vam rečem?
U Bijeloj,
 susretoh Isusa!
Tek jedino Knjige mrtvih govore

Sivi bezlični teatar
zadrijemala zatona.
Napuštene vale.
Pokoji novčić s rimskim likom
boga Hypona. Junone...
Mauzoleji duša.
U tami. Samoći. Okovima. Pritaji.
Na nekoj galiji. U skriptorijima nijemih redovnika.
Stare kavane.
Bez kruha, vina, dodira ruku, poljubaca...
Kuga.
Nevjenčana plemkinja iz starih salona.
Kradomice k'o gavran
kida... lomi... otima.
Razbojnica.
Otmjena u korzetu.
S voštanim pečatom, svilenim koncem.
Uzima.
Serdare. Dojenča. Sakristane.
Porodilje. Kartografe. Slijepce...
I ne mari
za
okrvavljele zidine
smrt u njima.

Caravaggiov tesar

Arhivolti.
Grifoni.
Pokladne povorke.
Konfeti.
Korijandolini.
Obasjana zviježđa žeravicama
drevnih siruša... kerubina.
Čista srijeda.
Odrazi
osirotjelih
duša
u
smaragdnim preludijima
usahnulih
rijeka.
U bijeloj halji
Uskrsli iz Emausa.
Hodi.
Je li to onaj Caravaggiov tesar
koji je
izdahvnuši
uskrsnuo.