VENECIJANSKA UPORNOST
PRI OPSADI KANDIJE
(ulomak)

Zašto šutnja, o Klio? Na nijemom drvetu
žice neka se vjenčaju sa zapostavljenim
     pjesmama,
sada kad svijetao i lijep nam se vraća
zlatnoga mira žuđeni dan:
isčezla je strašna noć koja je krvlju
činila teškim oblake jednog mjedenog neba.
Sad se utišala zveka oružja
i zaglušujuća škripa glomaznih naprava.
Ne čuje se više rječite udaraljke,
nit bojnih truba, gordog zvuka,
grohotni odjek, vatrenih kugla
zastrašujući fijuk; i surova noga
tragom osvetnog boga više ne gazi:
na blistavo rođenje titrave duge
strahote se skriše u podzemne ambise,
zaćutaše redovi, pa je došlo vrijeme
da uz citru učinimo besmrtnim slavlje koje,
kroz tako trajne opasnosti na Istoku,
već je zaslužila upornost Mlečana.
Dok je Krit bio Krit, uzalud je Turska
čeznula za pobjedom, al poslije kada
Krit nije bio Krit, onda slava
prvo je ovjenčala maslinovu glavu
     zastrašujuće
  

  
ČUDA LJUBAVI

Začas učiniti od dva srca jedno,
ranjavati grudi bez tragova strijele,
biti bez očiju a strijeljat pogledom,
i u svako doba izazivat želje,

prevariti hrabre u ponizne, nišče,
u ružnoći vidjet čisto savršenstvo,
naklonosti pružit željno utočište
i u slasti naći kaznu i blaženstvo,

učinit da gori led a da mrze plam,
savladati bića sve sile i tajne,
bataliti znanje, iskapit do dna

radosti čašu i hurije bujne
u ekstazi grlit, a od štete trajne
sačuvati dušu, - samo ljubav zna.
 
Download

Krsto Ivanović

  
Iz predgovora "Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, Krsto Ivanović - Drame i pisma, str. 7.
  
Višestrano bavljenje Krsta Ivanovića (Budva 1628. - Venecija 1688.) literaturom i naukom, dovelo je do raznovrsnog istraživanja tog nevelikog, ali složenog i značajnog djela pjesnika, pisca libreta i istoričara iz Budve.
Od 60 godina, koliko je živio Ivanović je svega prvih 25 mladih godina proveo kao "javni učitelj grada" i kanonik katedrale Sv. Ivana u rodnoj Budvi, da bi ostale godine proživio, najprije za kratko u Veroni (1654. - 1657.), zatim u Veneciji (1657. - 1688.). To je najprije bilo u svojstvu privatnog sekretara prokuratora Sv. Marka Leonarda Pezara (Leonardo Pesaro), pa kanonika te iste čuvene mletačke bazilike.
U Veneciji on stvara svoj poetski ciklus, pet libreta, što znači pet opsežnih drama u stihovima, priređenih za kompozitore koji muzikom kompletiraju melodrame, - kao posebnu zbirku pjesama. Pored toga u prozi izdaje istoriju i hroniku pozorišnog života Venecije (Minerva al Tavollino I i II). Za života mu ostaje neizdata istorijska analistika rodnoga grada (tri knjige Budvanskih anala) i dokumentarni materijal za "Istoriju Svete Lige protiv Turaka". Sve to isključivo na italijanskom jeziku.
  
Bronzana bista Budvanina  don  Krsta Ivanovića, rad  poznatog vajara Zlatka Glamočaka.  

Poslije iznijetih dometa Krsta Ivanovića u domenu istorije muzike i muzikologije, treba se sažeto zadržati na pitanju značaja njegovog pjesničkog rada. O tome je već bilo nešto riječi u vezi sa prvom melodramom "Amor kao ratnik"  (II, 1), Pitanje je složeno, jer pored nesumnjivo inventivnih i nadahnutih pojedinosti, nalazimo i dosta padova, didaktike i banalnosti baroknih "opštih mjesta". Ali od toga nisu imuni ni drugi pjesnici toga vremena. Svakako Іvanović pripada u red onih stvaralaca koji su za života imali društveni ugled velikih pjesnika, da bi im kasniji kritičari odricali tu ranije stečenu slavu.
Sam Ivanović nije tako olako ušao u tu avanturu. Iz jednog pisma daje se naslutiti kako je on duboko, skoro mistično doživio trenutak sticanja tog uvjerenja o ličnoj poetskoj nadarenosti. Možda se iz tih nekoliko rečenica može pratiti lična kriza oko pitanja vrijednosti bavljenja sa nečim, što je tada još čuvao kao isključivo svoju tajnu.
Bitno je da se u jednom trenutku osjetio ponesen tim duhom neke posebne sklonosti prema poeziji, koja je počela da mu tečno polazi za rukom. Već tada je bio napisao brojne pjesme, ali ih još ni najintimnijim prijateljima nije pokazivao. Іstovremeno, on se osjećao prosto poraženim pred takvom božanskom moći, s obzirom što je svoje sposobnosti smatrao preslabim za tako teški teret.[1]
Naravno da je do te krize došlo poslije dugog i intezivnog rada na savladavanju veoma bogatog italijanskog  pjesničkog izražavanja.
Bez ikakve sumnje Ivanović je dao veliki tribut "opštim mjestima" baroka, što su, uostalom, radili i drugi pjesnici. Ali on je, svakako to radio u još većoj mjeri, vjerovatno zato što je time, po "utabanim stazama" sticao veću sigurnost da će se lakše, brže i dublje uklopiti i ukorijeniti u novu umjetničku sredinu. Čitajući i upijajući veliki broj njemu savremenih i starijih italijanskih pjesnika, Іvanović je, doduše, suvereno ušao u raskošnu baroknu pjesničku frazeologiju i široki asocijativni svijet klasike, mitologije, formalne preciznosti soneta, rime i slično. Sa sigurnošću možemo pretpostaviti kakav je loš mletački dijalekt Ivanović slušao u Budvi svoga djetinjstva i kakav je golem napor morao učiniti da uđe u književni jezik bogate italijanske literature. Samo u izvjesnim stilskim obrtima i gramatičkim suptilnostima osjeća se da je stranac.
Međutim, u cijelom tom gigantskom naporu, Ivanović je svakako gubio neku svoju moguću individualnost, želju, ili sigurnost da se, možda, i sam upusti u neka svoja samostalnija poetska razmišljanja. Ipak to ne prejudicira postojane njegovog talenta i napisanih stranica sa istinskim poetskim nadahnućem.
________________
[1] "... rapito dal Genio alla poesia ho composto molte cose, nondimeno atterito dalla malagevolenza d´ una tal facoltà divina, e più dalla debolezza del proprio ingegno, ho in maniera occultate le mie composizioni alle viste altruі, ch´ altri che po, e confidentiѕsimi, non hanno ѕaputo ch´ io habbi composto un verѕo."


[1] "Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, Krsto Ivanović - Drame i pisma, str. 193. -195.