Ljudevit Paskvalić
MARTINJSKE IGRE
  (napisano oko 1525.god.)
Radost i pjesma posvuda odjekuje gradom i buka
radosne svjetine nebeski dostiže svod.
Mnoga vode se kola po raspuću širokih staza,
pleše djeva skup, svaka uz dragana svog.
...................................................................
Zemlja ječi od udara nogu, od graje pak eter,
svedeni krovovi pak vedar umnažaju pjev.
Razne su svirale tu: talabasi, rogovi, trube,
pa i čegrtaljke još, istočnih bogova zov.
  

  ĆUTAT NE MOGU, A VELIKU ...
 
Ćutat ne mogu, a veliku treba
Da kažem sreću što mi grud nadima,
Tebi, Amore, koji si u svima,
Ja želim da se povjerim do neba.
 
Ako svu patnju, bol i muku k tome,
Ako zbog tebe prezir i sramotu
Trpljah, sada sam u novom životu,
Jer si mi srce nagradio njome.
 
Srećan čas kada za utjehu meni
Takva ljepota ovdje siđe s neba,
Koja već sjajnu zvjezdu zamijeni;
 
I ne čudim se što se, kako treba,
Tom čudu dao moje duše vrisak,
No što od slasti već umro nisam.
  

O nimfe morske, u igri nestašnoj
Što brazdate more glatkije od stakla,
Ako vas je iskra ljubavi kad takla,
Milostive bud'te u mom bolu strašnom.

  
Ako pjesmom plačem
Želja mi se tanji
Kao pjev ptice što kavezom čami...

Ljudevit Paskvalić

  
Ljudevit Paskvalić - Šekspirov uzor iz Kotora
AUTOR: Gojko Čelebić
Groba mu ne znamo; rodni grad mu se nije odužio ni običnom bistom, iako je imao na raspolaganju za tu prijatnu dužnost četiri i po stoljeća
Naš renesansni pjesnik Ljudevit Paskvalić rođen je u Kotoru 1500, a tu i umro 1551. godine. Stekao je visoko obrazovanje na studijama u Padovi.
Pisao je na talijanskom i latinskom, a služio se „slovinskim“, kako se tada zvao jezik njegovih predaka. Latinski pisana crnogorska književnost ima u njemu, pored Dukljanina i Zmajevića, svog najboljeg predstavnika.Znao je i starogrčki, čiji su klasici, Fileta sa Kosa, filolog Kalimah, idiličar Teokrit, stoik Kleant, Hesiod iz Askre u Beotiji, i drugi, na koje se on poziva, možda bili jedno od rijetkih istinskih zadovoljstava njegovog života.
Dopao je mavarskog ropstva negdje u Sredozemlju. Ne znamo da li se otuda izbavio, ili otkupio, ali znamo da je to uradio sam samcit.
Bavio se, izgleda prinudno, vojnim inženjeringom na Malti. Odatle je slao dirljive epistole svojim sugrađanima Kamilu Dragu, Eugenu Bući, Ivanu Bolici, don Klimentu Ranjini i dr.
Po povratku u Kotor 1538, ovaj petrarkista, koji je, doduše, slijedio Petrarku, poput mnogih pjesnika onoga doba, ali je svoje madrigale strukturirao u tercinama, proširio muzičke forme (meličku liriku je transformisao u kanconu, čak uveo i formalne novine: nestrofičke pjesme s epigramatičkom strukturom), osnovao je astronomsku laboratoriju da gleda zvijezde...
  
Pročitaj cijeli tekst. ...

Izvor:
Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od 
XVI do XVIII veka 1990.
Miroslav Pantić
  

  
... Posebno je ostao nejasan, iz čitavog kotorskog kruga humanista i pesnika, lik Lodovika Pontana, kome je izuzetno mesto davao još Đorđe Bizanti, a čiju je preranu smrt Paskvalić oplakao čak sa petsoneta. Ako u tim sonetima nije dokraja sve izmišljeno, tog jedinstvenog pesnika, koga Paskvalić više puta intimno naziva svojim (il mio Poatan), nisu odlikovali samo vrlina (virtů), beskrajna dobrota (bonta infinita), u čenost (dotto Pontan) i mudrost u govoru (il saggio suo parlar) nego je on svojim hvaljenim perom i neprolaznim spisima stekao večiti glas (famaeterna) i istinsku slavu (vera gloria). Pesniku se stoga čini da se nikada dotlenije pojavio, niti da će se igde više pojaviti takav duh i tako značajan pisac
Dite se mai sali là sù fra voi
spirto più chiaro, e di più gloria degno
in fra gli antichi, e fra i moderni eroi.
Perché quà giù si vedie à più di un segno
che mai non. fu, nè mai sarà fra noi
un più felice e più divin ingegno.
("Recite da li se ikada gore k vama uzneo duh koji bi, i među starim i među modernim herojima, bio sjajniji i dostojniji slave, jer ovde se dole po višenego jednome znaku vidi da među nama nikada nije bilo, niti će biti, duha srećnijeg i više božanskog.")