"Kada su sijani biseri prirode,
na ovom mjestu zahvaćeno je punom šakom"
Bajron

  
  
"…Napustismo Dubrovnik ali, usljed rđavog vremena, uplovismo  u Boku Kotorsku.
Ne može se zamisliti mjesto koje je po cjelokupnom svom položaju toliko odsječeno od ostalog svijeta kao što je Boka. Na samoj obali, natkriljena sa svih strana ogromnim planinama, ona je skoro preko cijelog dana lišena čak i sunčeve svjetlosti…
Kroz Kotor prolazi dalmatinski obalni put, mislim jedini u zemlji…Istina,postoji i jedan planinski puteljak kojim se poslije tročasovnog uspinjanja  stiže do Crne Gore; on sre krivudavo penje od samih kotorskih kapija, pa sve dok se čovjeku ne učini da je iščezao u oblacima…"

​ČARLS LEMB, engleski putopisac, 1843.godine
  

Rekli su o Boki

Pisci i putopisci o Boki Kotorskoj
  
"...i onaj koji prvi put, kao i onaj koji stoti put uđe u Boku, već na samom ulazu osjetit će nešto lijepo i posebno kao da ulazi u neki drugi novi, nepoznati svijet, nešto poput sna, nešto drugačije što se ne da objasniti, već to treba vidjeti i doživjeti"
 Vicko Nikolić
 “Boka Kotorska, kao rijetko koji kraj jadranskog primorja, čuva na čitavoj svojoj teritoriji ostatke ljudske civilizacije i kulture iz raznih epoha istorijskog bitisanja. Ovim krajevima, odzvanjala je pjesma jasne i elegantne riječi sa vizantijskih spomenika, ozarivao nas sjaj umilnog lica sa srpske freske, oduševljavao nas proizvod mletačke kičice i eho njihovih orgulja i zvona” 

Maksim Zloković
 
  
"...Pošao sam iz Kotora 10.novembra 1810.godine, u pratnji jednog vojnika. Najuobičajenija veza od Kotora do Cetinja vodi preko Škaljara, ostavljajući desno Vrmac i Trojicu, i preko zaseoka Špiljari kojim dominira tvrđava Sveti Jovan. Ovaj drugi put koji vodi prema Vrbi, prvom crnogorskom selu, je kraći, i mada je najopasniji, i sami Crnogorci najčešće njega koriste za veze sa Kotorom, a u prvom redu kada idu u trgovinu.
Poslužio sam se imenom "put" da bih označio kuda se dolazi do Crne Gore, međutim, istinu govoreći, taj izraz je neprikladan, ali ja ne mogu da nađem nijedan drugi kojim bih izrazio svoju  misao. Čak ni "staza" ne odgovara. Ovaj  je predio namjerno stvoren za one koji ovdje žive i isključivo za njih.Tvorac je, bez sumnje, prilagodio čovjeka zemlji i zemlju čovjeku..."

  L.K. VIALA DE SOMIJER, francuski pukovnik, komandant Herceg-Novog, guverner Kotora i šef General štaba Druge divizije Ilirske armije u Dubrovniku, posjetio Crnu Goru 1810.godine

  
"... Lokalne vlasti su ih predstavile kralju koji se udostojio da ih primi i da im se obrati riječima o njihovoj odjeći, njihovom oružju, običajima i dr.
Nekolike žene iz ove oblasti , obučene u njihove raznovrsne nošnje, takođe su bile predstavljene prisutnom kralju.
Starješine gradova postojile su se na pijaci ispred kuće oblasnog kapetana. Izveli su vojnu vježbu sopstvenim puškama uz komandu na slovenskom jeziku. Kralj je stajao na terasi iste kuće i sa zadovoljstvom posmatrao njihove različite manevre. Zatim su odložili puške i započeli jednu svoju nacionalnu igru, pri čemu su pokazali veliku vještinu i okretnost. Poslije je kralj posjetio crnogorski pazar smješten na jednom trgu van grada, kraj takozvane Porta fiumera. Tu se tri puta nedjeljno održava pazar i to utorkom, četvrtkom i subotom.
Na ovaj pazar i ljudi i žene, bez razlike, donosili su svoju robu koja se sastojala od: drva za ogrijev, jaja, pršute, masti, slanine, kastradine (meso od uškopljenog brava soljeno i dimljeno kojim se trguje u Trstu, Veneciji i drugdje, a traženo je i od mornara i ribara), kupusa, zečeva, jarebica, drugih ptica i divljači, loja, meda, voska, pastrmke iz njihovih jezera, ukljeva (scoranze) (mala riba soljena i dimljena, gotovo slična sardeli), krtole, listova ruja (Rhus cotinus)[1] za štavljenje, razne kože, vune, sira i drugog. Pazar je bio dobro snadbjeven i posjećen. Primijetio sam u velikom broju žene, koje su pokazivale odlučnost i odgovarale su bez zbunjenosti. Ženama je bez ograničenja dozvoljen pristup u grad, a muškarcima, naprotiv, samo u određenom broju i tek nakon što bi na pazaru odložili svoje oružje..."

PUTOVANJE SAKSONSKOG KRALJA FRIDRIHA AUGUSTA U CRNU GORU
BARTOLOMEO BIASOLETTO
[1] O putu saksonskog kralja u Crnu Goru Bartolomeo Biasoletto, koji je bio u njegovoj pratnji napisao je knjigu. Knjiga je prvi put objavljena u Trstu 1841. godine.

Pisci i putopisci o Boki