Tripo Skura

  
TRIPO SKURA[1]

Skure su stara kotorska plemićka obitelj, koja se arhivski javlja u gradu u XVI stoljeću. Iako doseljeni iz Albanije, Skure se potpuno uklapaju u novu sredinu. Godine 1641. jedan od njih postaje admiral, a nadstojnica samostana sv. Josipa Ludovika Skure piše narodnim jezikom, isto kao i kanonik Tripo i Vicko.
Za Tripa nije utvrđena godina rođenja. Dobro je poznato njegovo pedagoško djelovanje, jer je od 1661. pa do katastrofalnog potresa 1667. god. više puta biran za nastavnika kotorske gimnazije. I u Biskupskom arhivu se spominje kao "Praeceptor Gimnasii" (BA, Kaptol). Poslije kraće pauze ponovo predaje duži niz godina, sve do 1675. godine. Za njega se navodi da je u tom poslu posjedovao "izvrsnu sposobnost, zauzimanje, ustrajnu i napornu marljivost" (R. Kovijanić i I. Stjepčević, Kulturni život staroga Kotora I, Cetinje 1957., str. 57).
U crkvenoj hijerarhiji postigao je visoki čin kanonika i drugovao sa Andrijom Zmajevićem, pa je čak i u Perastu, umjesto njega, 1665. godine obavljao krštenja. Objavljena je jedna poslanica Andrije Zmajevića upućena Tripu Skuri, u kojoj dolazi do izražaja njhovo prisno prijateljstvo iako na jedan ne sasvim jasan i dotjeran način (Miroslav Pantić, Pjesništvo renesanse i baroka, Dubrovnik, Dalmacija, Boka Kotorska, Beograd 1968., str. 237. - 238.).

[1] Poezija baroka XVII i XVIII vijek, ANTOLOGIJA, Titograd, 1976, str. 315. - 316.
  
  
PJESAN

Putniče pogledaj okom i s pameti
Ognjeni ovi Zmaj gdje visoko leti.
Dobro ga razgledaj, nemoj se bojati,
Nema u sebi jeda, prem da je krilati.
On krila upravi gori na Nebesa,
Otajna naravi sva pozna čudesa.
U visoko leti, i više će se dić
S krilom i s pameti čestit Zmajević.
Al je Zmaj ognjen, er s Bogom boravi,
Ter je vas raždežen njegovom ljubavi.
Uz sebe dva krila ima svuđ poznana
Vrijedna brata Krila, drugoga Ivana,
Kojijeh on naukom svijetu stavi u cijenu,
A sad njim klobukom čini slavnu sjenu;
A ne njima samo, da i svijema nami
Kako dobro znamo svojijem mudrinami.
Čast je i kruna na stan, svoj Državi dika,
Od Boga bi zazvan da je u Bar vladika
Živjeti će slavan posve vike vika.
Button
  
Tripo Skura (1636 – 1685)

Tripo Skura je bio kotorski kanonik iz porodice doseljene iz Albanije, s korijenima od XVI stoljeća. Bio je mlađi savremenik svog rođaka, admirala Skure, sekretara kotorskog providura. Dalje, najbliži srodnik vatrenog slovenofila, pjesnika Vicka Skure i, najzad, odani prijatelj i obožavalac Andrije Zmajevića.
Dovoljno za jednu baroknu sudbinu.
Sve i da Tripo, dakle, uz Vicka nije bio rođak pjesnikinje Ludovike Skura, nastojnice samostana Sv. Josipa, čija je zaostavština još zaturena, ili pak zauvijek izgubljena, a jeste, to nije malo za čovjeka barokne epohe. Svo troje su pisali na narodnom jeziku. Risto Kovijanić mu pripisuje vanredne didaktičke spretnosti.
Ljudi upisani u barok ne liče na druge ljude. Kao što ni mi, postmodernisti, koji se danas, u doba povratka baroka na svjetsku scenu, upisujemo u taj povratak, ne ličimo na one koji ga ignorišu.
Oba su Skure, Tripo i Vicko, svoju iskrenu privrženost ovom velikom baroknom čovjeku krunisala dakle na narodnom jeziku. Ni prelat Zmajević nije ostao dužan, uzvratio je svojom moćnom sekstinom.

Poslovna književnost u Boki

Put pisma, kilometraža tekstualnosti, zanimljiva je pojava. Ali taj manir već je rijetkost, zamijenila ga je elektronska prepiska: danas pismo putuje hiljadu puta brže nego što se piše.
Na drugoj strani, vratimo se polju 17. stoljeća, naša vjerska književnost istočnopravoslavnog kruga na sjeveru ima nekih sadržaja, ako ne klasičnog epistolarnog karaktera, a ono sadržaja poluprivatne intonacije po epistolarnom kalupu.
„Ranovizantijski, kao i srednjovekovni pisci pohvala i slavospevâ različite vrste, posvećenih svetim licima i predmetima, po pravilu su počinjali svoja dela dramatičnom dilemom: s jedne strane, pisac shvata da je nedostojan i nesposoban da izloži svoju temu rečima, te može da joj ukaže poštovanje samo ćutanjem; s druge strane, on oseća dužnost da se ipak posluži rečima.“ (Up. Sergej Sergejevič Averincev: Poetika ranovizantijske književnosti, SKZ, Beograd, 1982, 71–72.)
Međutim, lična prepiska u istočnopravoslavnom krugu gotovo je nezamisliva. Informacije i opservacije, koje bi crkveni pisci mogli razmijeniti među sobom, nisu bile svjetovnog karaktera. One druge pak, duhovne, za koje su oni mogli biti zainteresovani, po običaju nisu cirkulisale u tom obliku, a pitanje je da li bi se uopšte mogle nazvati informacijama.
Žanr poslovne književnosti posljednji je kom bi naši stari pisci iz manuskriptskog kruga pribjegli. Pretpostavke za taj žanr su postojale kad se baci pogled na ukupne okolnosti epohe – ali evidencije nema.
Poslovna i epistolarna književnost u Boki, s druge strane, njegovana je u toku dva stoljeća, ona koja nas ovdje najviše interesuju. Nisu samo poslovni interesi, već i prijateljstva, počasnice, uzvratnice, prigode, proslave, žalosti bile povod da se pisci, pa i oni koji to nisu bili, već su se prvi put oglednuli u ovom žanru, oglase jedan drugom u epistolarnoj formi.
Tripo, koji je bio toliko blizak s nadbiskupom Zmajevićem, da je u Perastu umjesto njega neka krštenja obavljao, s težnjom da sam dadne prilog vječnoj slavi Zmajevićevoj („posve vike vika“), pisao je svoju odu vrlo vjerovatno u naponu snage slavljenika – zasigurno u deceniji između Ljetopisa crkovnog (1676) i svoje smrti deset godina kasnije.
Skurin pogled upravljen je pravo u nebo s duplo rimovanim dvanaestercem:
U visoko leti, i više će se dić
S krilom i s pameti čestit Zmajević.
Don Srećko Vulović smatra, u svom Popisu i ocjeni narodnih bokeških spisatelja (1879) „da je mnogo nam dragocjenih spisa od Tripa Skure ostalo, no gdje su, ili kako su propali, nije poznato.“
Ono što Vulović kaže za pjesnika može se, na žalost, reći za mnoge pismene tragove čitave epohe: no gdje su, ili kako su propali...

Pismo je duže pisano nego što je putovalo...

Epistolarna književnost bokeljska ima jednu čudesnu crtu: od pošiljaoca do primaoca tih pisama trebalo je manje vremena, od onog utrošenog na pisanje – pismo je duže pisano nego što je putovalo...
Kakva sličnost s elektronskim epistolarijama! (Epistolarna književnost poznaje ovaj manir, pa i novija svjetska, na primjer, u dopisivanju dvojice pisaca u istom gradu: japanskih romansijera Jasunarija Kavabate, i Jukija Mišime, u Tokiju šezdesetih; pisali su u susjedstvu, jedan u kvartu Šinagava, drugi u kvartu Meguro; rijetko su se gledali, ili barem rijetko u javnosti – po Tokiju se šuškalo da su homoseksualci; imam tu prepisku izdatu na španskom, ali španski, čini mi se, ne dobacuje do treptaja muške ljubavi kao engleski i japanski.)

Naopaku brazdu zaorala teorijska misao 20. vijeka

Naopaka brazda crnogorske književnosti: suludo cijepanje stvaralaštva 17-og stoljeća na bokeljsku, s jedne, i manuskriptsku vjersku književnost na sjeveru CG, sa druge strane, leži, zapravo, u brazdi koju je naopako zaorala pristrasna jugoslovenska teorijska misao 20-og vijeka.
Kao da se tako lako može rasjeći nadvoje jedan jedini duhovni organizam, bitno različit, doduše, na planu spoljnih uticaja (istočno-zapadni vjetrovi), ali uglavnom jednodušan na svim drugim planovima uključiv demografski?! Jugoslovenska misao, na žalost, nije imala sluha za ono što savremeni teoretičari nazivaju: emergence of the simultaneous conception of harmony and of polyphony in Renaissance musical composition (up. Michael Payine and John Hunter: Renaissance Literature, Oxford, 2003, XXVII). Takvi propusti skupo koštaju narode u povijesti mišljenja.

Autor teksta : GOJKO ČELEBIĆ