BOKELJSKA ELEGIJA
(u povodu 850. godina posvećenja katedrale Sv. Tripuna)

Boku su moju ostavili da umre.
Donosili su joj svaki dan cvijeće
Diveći se njezinoj ljepoti.
Prosili je i ostavljali u istom danu,
Zaručivali je lažnim dijamantima,
Bacali bisere i mahali zastavama.

Boku su moju osudili da umre
na Trgu sv. Tripuna između limene glazbe
i olovnih vojnika slavnog joj brodovlja
sjedi moja Boka uplakana,
uprljana, izdana.

Boku su moju pustili da umre
na banketima gdje su joj slavili ime
u biskupskom dvoru između laži i licemjerja,
Judinih škuda, molitve i kletve,
sjedi moja Boka i gleda
svoj posljednji ispraćaj.


  

  
MOLITVA
Bože moj, dan ovaj
sjedi mi u duši i plače.
Osjećam slabost ljudskog
Postojanja
I tako sam sretna
Što poznam Tvoj glas.
Bože moj, dan ovaj
Učini mi sretnim
Nek snaga teče mojim venama,
Nek moje misli budu
Ljubav i mir
A ruke?
Tvoj akvarel.
Amen!
  

Vanda Babić

  
Dr. sc. VANDA BABIĆ, profesorica Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, podrijetlom iz Boke, jedna je od onih vječnih spona Boke i Hrvatske koja živi i radi u toj neraskidivoj vezi ova dva podneblja izrasla iz zajedničke domovinske kolijevke.
Svojim književnim stvaralaštvom, predavanjima i kolegijumom Hrvatska književna i kulturna baština Boke kotorske u okviru studija Hrvatski jezik i književnost na zadarskom Sveučilištu, Vanda svoj život i rad posvećuje očuvanju identiteta Hrvata i hrvatske kulturne baštine svoga rodnoga kraja.
Stihovima, mislima, predavanjima, knjigama, radom i uvijek pruženom rukom nezaboravnim prijateljima njezinog rodnoga kraja, ova velika spisateljica uzdiže Boku u svoj njezinoj povijesnoj veličini, darivajući generacijama istinu, a predcima zavjetni dar poštivanja i besmrtnosti.
U teškoj neminovnoj prolaznosti vremena, ona svojim studioznim radom pokreće ugasle zvonike, pretače prošlost u novo ruho današnjice vraćajući utihnulim ulicama odjeke hrvatskih tragova stvaranja i postojanja.
  
Dr. sc. Vanda Babić, dobitnica Srebrne povelje Matice hrvatske 2008. za priređivanje poeme i knjige Berta Krešimira Balabanića «Radovan i Ljudmila.» 
  
BOKA
U mome kraju sada naranče cvjetaju
Tiho kao ova večer bez mjesečine.

U mome kraju sada je nebo sjajno
I posuto zvijezdama, bez mjesečine.

U mome kraju moja teta sjedi uz
stare slike i briše suze sanjalice.

U mome kraju svi već zaboravili
Moje lice.

(1996)
  
  
JUGO
A tko još nije pisao o jugu…
sjedi na glavi i sve crne misli tjera
umjesto dobar dan klimamo
i kažemo jugo... To nam je
pozdrav i opravdanje
što izbrisali smo osmijeh
i što lica su nam jugo.
I mi smo jugo moj plavooki dječače
u tisuću mjehurića razbijeni u valu
glazba smo morskim orguljama
simfonija neispunjenih snova
jugo… tjera najcrnje misli:
ne voliš me. Makar ne dovoljno
ne volim te. Makar ne bih priznala
A pjenušavi val zagrli me i reče:
Sve je to samo jugo
A tko to o njemu još nije pisao…
  
  
MOJ OTAC
Moj otac je cijeli život tražio sebe:
Rođen u utrobi bosanskih planina
Po predaji. Bez oca. Bez majke.
Moj otac je cijeli život tražio sebe.

Ni sjena ni dah ni slika ni lik roditelja.
Pričao je kako su ga tukli radi korice kruha.
Bačene u blato čizmom izgužvane. Duboko
u zemlju koju nije zvao svojom.

Moj otac je rastao u dječjem domu
pod paskom Narodne Republike Jugoslavije
Truman mu je poslao čokoladu. Padobranom.
Priča koju je pažljivo čuvao kao fotografiju djetinjstva.

Moj otac cijeli život je tražio sebe.
I kada je ulazio u kasarne kako bi spasio svoje prijatelje
Od JNA. Kao četnik na ulazu i ustaša na izlazu iste kapije.
Moj otac je cijeli život tražio sebe.

U džepu je uvijek nosio medalju s likom Gospe.
I nije se od nje odvajao. Bila mu je majka.
Vjerovao je u Boga. Bio mu je ocem.
I tražio je svećenika, jednom kad bude… na pogrebu.

Moj otac je bio sretan otac i izgubljeno dijete.
Nije mogao zaspati dok ne čuje moje korake
I kad bih vikendom  s fakulteta dolazila doma
Miris juhe i njegova radost bila je nerazdvojna slika.

Moj otac danas spava na Lovrincu. Mirno.
Ja nosim Gospinu medalju u džepu i djetinjstvo
ispod pazuha kao knjigu bez početka.
Moj otac nije stigao naći sebe.
  
"Malo komu nije znana moja duboka povezanost s rodnim kraiem Bokom koja je umnogome odredila i pravac moga znanstveno književnog
rada. Naprosto, nikada se nisam potpuno odvojila od prostora koji me
iznjedrio, prostora u kojem sam izgovorila svoje prve riječi, učinila prve korake, ali i padove. Možda se čini da prve tri godine života u Boki i ne ostavljaju brojna sjećanja u životu odrasle osobe, no u mom slučaju niti poveznice su jačale i postale uže koje se samo više rastezalo i postajalo sve čvršće jače. Istina je da me je Split oblikovao, a od početka studija do danas Zadar je grad u kojemu živim, djelujem i stvaram. Ako povežemo prostor, vidjet ćemo da je u stvari nedjeljiv, jedinstven i cjelovit: Dalmacija!..."