Sve prolazi sve se mijenja, to naš narod zbori,
Al´ sve ono što je trajno Bog i čovjek stvori,
Zemlja, nebo, more, sunce ostati će trajno,
I sve što su naši ljudi stvarali odavno.  
  

  
Čarobna je slika moje Boke,
Zorom kad je sunce tek probudi,
I otkrije sve njene ljepote
Sve radosti u nama pobudi.
  

Vraćao se pjesnik uvijek srcem i dušom voljenoj Boki. Opjevao je i veličao svaki kamen svog rodnog kraja, uzdizao čarobnu ljepotu i mirise Boke i s nostalgijom tiho čeznuo za njima. Nikada Vicko Nikolić nije ostavio ni zaboravio Boku. Vraćao se pjesnik bajkolikom zalivu u svakom trenutku svog života i darivao joj svoja najbolja ostvarenja.
Volio je Vicko svoj rodni kraj i srcem i perom. Ovjekovječio je svoju ljubav stihovima i glazbom ostavljajući  rodnom kraju sva svoja djela. Govorio je u svojim stihovima:

“Svaki čovjek iz svoga djetinjstva
Nosi nešto što najviše voli,
S time živi, u tome uživa
I ne može tome da odoli.
Tako i ja volim nešto lijepo,
Nešto lijepo što je uvijek moje,
Nešto što je iz mog zavičaja,
Uvijek lijepe drage Boke moje

Vicko Nikolić

Vicko Nikolić pjevač, glazbenik, skladatelj, član Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809, istraživač narodnog blaga i zaljubljenik u Boku Kotorsku, rodio se 1933. godine u Gornjoj Lastvi. Počeo je pjevati  već u najranijem djetinjstvu, a ljubav prema pjesmi, posebno dalmatinskoj, prenijela mu je majka koja je bila rodom sa Šolte. S 15 godina počeo je svirati gitaru, zatim havajsku gitaru, nakon čega se počeo intenzivnije baviti pjevanjem u klapama te sviranjem i pjevanjem u raznim plesnim orkestrima.
U Zagreb, u kojem je živio do smrti, doselio je 1961. godine. Tamo je nastavio glazbeno obrazovanje te zasnovao radni odnos sa Zagrebačkom operom, u kojoj je pjevao do mirovine 1993. U navedenom je razdoblju sudjelovao u više od 200 opernih i drugih glazbenih scenskih djela, a surađivao je i s najpoznatijim svjetskim opernim solistima, redateljima i dirigentima, kao što su Herbert von Karajan, Lovro Matačić i mnogi drugi.
Pjevao je i u mješovitom pjevačkom zboru Kulturno umjetničkog društva „Bratstvo" iz Tivta. Sredinom šezdesetih godina seli u Šibenik, gdje je honorarno pjevao u tamošnjoj opereti, u KUD-u „Miro Višić", nekoliko klapa, učio svirati klarinet i saksofon i počeo skladati za dječje komade - „Psić i mačkica" i „Čiča Tomina koliba".

Pjesme Vicka Nikolića o Boki plod su njegova dugogodišnjeg i svestranog bavljenja glazbom, uspomena iz djetinjstva i mladosti, sjećanja, razmišljanja i nostalgije prema Boki, kojoj se u mislima uvijek vraćao.
Tekstove za jedan broj pjesama napisali su: Maja Perfiljeva, Stijepo Mijović Kočan, Vladimir Krsnik i Stela Levanić.
Većinu tekstova napisao je sam pjesnik a tekstove svih pjesama uglazbio. Poznate su njegove izvedbe sa dugogodišnjom članicom zagrebačke Opere Ljiljanom Budičin.
Sve pjesme Vicko je namijenio svim Bokeljima i prijateljima Boke, gdje god oni bili. "Svatko će u njima naći nešto lijepo, a u nekima i dio sebe" - govorio je Vicko Nikolić o svojim djelima.
  
Download
"BOKA KOTORSKA U PJESMI I SLICI"
Vicko Nikolić



Boko moja, rodni kraju

Tamo gdje je more plavo,
Gdje najljepše sunce sja,
Galebi nad morem lete,
Tamo sretan bijah ja

Tamo gdje se male barke
Vraćaju sa mirnog mora,
Tamo je najljepši suton,
Tamo je najljepša zora.

Boko moja, rodni kraju,
Najljepši na zemlji raju,
Sliko bajna, zvijezdo sjajna,
Ti si ponos svome kraju.

Tamo gdje se riba lovi,
Lastavice gnijezdo grade,
Tamo gdje se s prijateljem
Masline i loze sade.

Nigdje tako u proljeće
Divno cvijeće ne miriše,
Nigdje takvog nema ljeta,
Jesenske i zimske kiše.

Boko moja, rodni kraju,
Najljepši na zemlji raju,
Sliko bajna, zvijezdo sjajna,
Ti si ponos svome kraju.

Tamo gdje sva zvona zvone
Kad u crkvu treba poći,
Tamo gdje se pjesma čuje
Prijatelji svi će doći.

Tamo gdje se ljudi vole,
Gdje nikakvog nema zla,
Tamo još me srce zove,
Tamo vratit ću se ja.
Boko moja, rodni kraju,
Najljepši na zemlji raju,
Sliko bajna, zvijezdo sjajna,
Ti si ponos svome kraju.
  
 Volim sve bokeško

Svaki čovjek iz svoga djetinjstva
Nosi nešto što najviše voli,
S time živi, u tome uživa
I ne može tome da odoli.


Tako i ja volim nešto lijepo,
Nešto lijepo što je uvijek moje,
Nešto što je iz mog zavičaja,
Uvijek lijepe drage Boke moje.

Zaboravit nikad neću rodno mjesto moje,
Oca, majku, tebe Boko i sve što je tvoje.
Još su svježe uspomene iz mog rodnog kraja,
Još me vuku iste želje moga zavičaja.

Volim nebo, volim more Boke
I galeba što leti nad njim,
Sunce, mjesec i sve zvijezde sjajne
Što na nebu druže se sa njim.


Volim gore, šume i voćnjake
I kad nebom vidim ptica let,
Volim cvijeće, pčele i leptire
Kad prelijeću sa cvijeta na cvijet.

Volim mendul, orah i maslinu,
Grožđe, smokve, trešnje i kostanj,
Lovoriku, limun i naranču,
Rusmarin, bosiok i česan.


Volim pravu ribu na gradele,
Blitvu, vino, sve što ide s tim,
Priganice, smokve i rakiju,
Kad masline melju se u mlin.

Volim žuku, drenine i smreku,
Dunju, šipak, maginje, rogač,
Murve, šljive, šparoge i mrču,
Pipun, dinju, pelin i morač.


Volim čempres, palme i leandre,
Dub i bršljan, ružu, karanfil,
Žućenicu, krtolu i zelje,
Bob, fažolu, selen, petrusin.
Zaboravit nikad neću rodno mjesto moje,
Oca, majku, tebe Boko i sve što je tvoje.
Još su svježe uspomene iz mog rodnog kraja,
Još me vuku iste želje moga zavičaja.
Vicko Nikolić
  
Moj zavičaj
Otiš´o sam davno u daleki svijet,
Ostavio Boku, moj najljepši cvijet.
Svo moje djetinjstvo, mladost moja sva
Ostala je tamo gdje sam rođen ja.

Moja mila Boko, trebam te ja
Kao dijete majku, trudan putnik san,
Kao žedan vodu što traži svud,
Bez tebe je Boko živjet uzalud.

Sva bogatstva svijeta i ljepote sve
Ne mogu zamijenit´ tvoje čari te,
Ništa nije ljepše, draže srcu mom,
Od mog rodnog kraja, zavičaja mog.

Moja mila Boko, trebam te ja
Kao dijete majku, trudan putnik san,
Kao žedan vodu što traži svud,
Bez tebe je Boko živjet uzalud.
  
  Čarobna Boka
Čarobna je slika moje Boke,
Zorom kad je sunce tek probudi,
I otkrije sve njene ljepote
Sve radosti u nama pobudi.


Čarobna je moja mila Boka
Kad je ljeti žarko sunce peče,
Još je ljepša kada srebrn mjesec
Divno sjaji kad je vedra večer.

Boko moja mila, volim te ja,
Ti si moja ljubav, želja jedina.
Nikada te neću zaboravit´,
Tebi ću se uvijek vratiti.

Čarobna je kada sunce zađe
U sutonu iza njenih gora
I kad blagi lahor vjerno prati
Barčice što vraćaju se s mora.


To je isto moja mila Boka
Kada bura sa sjevera brije,
Il´ kad grmi, posvud jugo valja,
Krupna kiša k´o iz kabla lije.
​​  

  
Vraćam se tebi Boko moja

Mnogim sam morima plovio ja,
Obiš´o zemlje mnoge,
Al´ ljepšeg kraja vidio nisam
Do moje mile Boke.

Vraćam se tebi Boko moja
Ti rodni kraju moj,
Jer ti si meni k´o svaka majka
Najdraža u srcu mom.
Vraćam se tebi Boko moja
Voljeni dome moj,
Jer ti si meni kó majka mila
Jedina na svijetu tom.

Najljepši biseru Jadrana mog
Raju na zemlji ovoj,
Još samo malo i ja ću biti
U zagrljaju tvom.
  
  
Pjesma mog života

Kao dijete ostao sam bez oca i majke,
Kao momak pošo sam u svijet.
Brat i sestra isto tako svak na svoju stranu,
I tamo će svak od nas umrijet.

Srušila se već odavno naša kuća stara,
Nikog nema da novu sagradi.
Opustjelo naše drago rodno selo malo,
Nitko više masline ne sadi.

Boko moja mila, zavičaju moj,
Rodna kućo stara, tugo srca mog.
Srećo mog djetinjstva rano uvelog,
Sudbo mog života dugo umornog.

Kad sam onda u svijet pošo trbuhom za kruhom,
mislio sam da ću natrag doć.
Al´ je život drugo htio, sudbina je takva,
Nikad ne znaš, gdje ćeš sutra poć.

Životi romane pišu, kažu mnogi ljudi,
Možda nismo to već tada znali.
Živim k´o i mnogi drugi u sreći i tuzi,
Al´ mi uvijek moj zavičaj fali.

Boko moja mila jednom ću ti doć,
Makar da ti kažem zbogom, laku noć.
Zagrli me tada kao sina svog,
Moj otac i majka u grobu su tvom.
  
  
Lijepa Bokeljka
Na morskom žalu sreo sam nju
Lijepu k´o najljepši cvijet,
Za njene oči i usne njene
Dao bih cijeli svijet.​

Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala
Najljepša na svijetu tom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom.
Prolazi vrijeme, prolazi sve,
Ljetu kraj sad već je tu,
Al´ ja nesretan još uvijek tražim
Tu lijepu Bokeljku.​

Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala
Najljepša na svijetu tom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom.
  
  
Nema takve pjesme

Obraćam se pjesmom tebi Boko mila
Da ti kažem da si uvijek moja bila,
U srcu te nosim uvijek gdje god bio,
Nebo more sunce, svaki kamen mio.

Nema takve pjesme, glazbe niti riječi
Kojom bi se moglo sve o tebi reći,
U koju bi stala sva ljepota tvoja,
Svo moje djetinjstvo i sva mladost moja
.

Nisam znao ljepše, nisam mog´o bolje
Opisat sve čari i ljepote tvoje,
Teško je opisat sve moje radosti
K´o i tužne priče iz moje mladosti.

Nema takve pjesme, glazbe niti riječi
Što bi znale ljepše nego srce reći,
Tko može opisat bol i tugu moju,
Tko može zadržat uzdah, suzu moju.