ZAKLJUČANI KOVČEG
SVEMIR OSOBE
SMRT I PREOBRAŽENJE
SUŽANJ VREMENA
OTROVANE LOKVE
PJESME U PROZI
 ​NUEVO MUNDO
 ​RUKOVET PREPJEVA

Viktor Vida

  
Zavičaj
Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari... Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike..... Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu! 
  
Primorci pod hrastom

Njihove su ruke klupko mokrih mreža
na lukobranu moga zavičaja.

Ja ne znam gdje se rađa nebo
i kad se mrači more,
koliko svjetla kapne
jutrom na prozore.

Ko obala, koju bura čisti,
od Luštice do Istre,
njihove su glave bistre.

Kada zavijek usnu,
u kreč i fosfor pretvaraju se glave,
ko naplavina glatka stoljetnog mora.
U poroznu kost na vlažnome pijesku
toči kapi svoje zora
i sjene se hlade plave.

Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,
artičok ispržen na ulju.
Gležanj im golica, kada išću hranu,
račić i jegulja u mulju.

Sjedajte braćo. Ručajte.
Mir s vama!
Dobri dusi zemlje
čuče obalama,
a kroz paprat viri
gušterica.

Točno u podne maestral zapiri
u košulju, u njedra.

Pod suncem samo jedra.
Bijela jedra.


Viktor Vida (1913-1960),
"Otrovane lokve" - zbirka pjesama
BOKELJI PUTUJU
Poslednji put je zamirisao zavičaj gladnim jutrima
I pozdravom mršavih stada.
U oku majke osušen trag oproštajnih suza
I uzdržanog jecanja,
Kao kaplje prvih kiša u škrapama bokeljskih vrleti.
Kroz misli, kroz sjećanja uspomene brode
Poput ove velike lađe, njihove drvene grobnice
U daleka kopna.
Ostavljajući za sobom neokrečene domove, prazne hambare i konobe,
I gradove utonule u crkve i starinske katedrale,
U kojima vise srebrne svetačke slike i raspela
Sa zlatnim klincima i rukama drvenih bogova.
Ostavljaju otoke, zatone i školje
I na njima domove Kristove u zelenim čempresima,
Rasadnike svetih popovskih bajka, legenda,
Što im-dok bijahu djeca i čuvahu goveda
Na neplodnim pašnjacima svojih sela-
Ispijahu krv kao vampiri
I raspaljivahu bolesnu maštu,
Upaljenu suncem i glađu.
Sad jedan drugome priča,
Dok stoje naslonjeni uz ogradu lađe,
Da je velika ludost iznikla u zavičaju
I da bi se za ona tri zlatna klinca
U rukama drvenih bogova, što krase sveti oltar
Moglo živjeti godinu dana
I ne biti vječno skitnica i pečalbar.
Ovako, negdje će poteći znoj licima u raboti,
Na usta krvava pjena i kletva,
A mašina ispiti svu krv iz žila.
Poslani novac, dani u kaljuže i poniženja zakopani,
Odnijet će majke raspetim strašilima
I posvećenim mumijama naših bogatih crkava

  
Željko Brguljan: Obiteljski korjeni hrvatskog pjesnika Viktora Vide


Duhovna Hrvatska,
Viktor Vida
Sabrana djela I
 

  
... Evo nam, dakle, Hrvatske na nekoliko milja od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi u kvintesenciji svjetlosti i muzike:

"Quale nei plenilunii sereni
Trivia ride tra le ninfe eterne..."

U ruci joj žezlo, pramove joj kose mjese srebreni, a ispod nje, duboko dolje, grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća...