NADA JE MOJA U BOGU
U noći doba gluho, kad tihim snom sve spava
I priroda je mirna u snenom zagrljaju,
Budna se duša moja u općem smiraju
Sa ljubljenikom svojim govoreć zadržava.
Od Njega ona ima obilje mira prava,
Što zalud ga je tražit u tužnom svijeta vaju,
Od njega, u kojega oh jedinoga znaju
Sve čežnje ljudskog srca da nađu zaborava.
S Njim uvijek združena je, i to je srećom žari.
Bez njega bilo bi joj sve očajno i prazno
Nit igdje mogla nać' bi i jedne drage stvari,
Jer zaručnika njenog Božanskog to su dari:
Život joj istinski veselje neisprazno,
Pa uzalud tražit van Njega mir ne mari.
...
Često je s djedom odlazila u crkvu. Jednom u crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari u gužvi nije mogla vidjeti oltar. Zamolila je djeda da je uzme i podigne da vidi što se zbiva na oltaru iznad kojega se u toj crkvi vidi Ticijanova »Assunta«.
Evo što je Ana vidjela.
»Vidjela sam«, piše Ana, »svetu posudu iz koje je svećenik uzimao neki predmet koji je sjao bijelim plamenim sjajem i pružao ga ustima vjernika, koji su klečali oko oltara. Činilo mi se da je ono što je svećenik dijelio vatra, a u to me još više uvjeravalo to što je svaka osoba koja bi se udaljila od oltara spuštala glavu povučena u sebe. One bijele čestice i sve ono skupa ostalo mi je živo urezano u pameti čitavog života.«
Ali, da bismo mogli dalje pratiti život i rad Ane Marije Marović trebamo upoznati njena duhovnog učitelja, kojega Ana na početku svojih spisa naziva »pobožnim svećenikom«.
Don Daniele Canal rođen je 3. prosinca 1791. godine. Prema riječima Alvise Zorzi u »Venezia austriaca«, bio je potomak patricijske obitelji koja je izgubila taj naslov pri jednom vjenčanju, u doba Mletačke Republike, kada joj on nije ubilježen.
Graziella Cauzzi u knjizi »U poniznosti sam te ljubila«, u kojoj govori o životu i radu Ane Marije Marović, kaže da je Daniele bio još mali dečko da bi mogao patiti zbog pada Republike, a taj pad »Serenissime« donio je goleme promjene. S Napoleonovom vojskom došla je »nova sloboda« koja je izjednačavala sve i svakoga; rješavala se starih institucija i obezvrjeđivala sve dotadašnje vrijednosti.
Brzo se u Veneciji stvorio golem broj bijednika i beskućnika. Vlada je osnovala instituciju »Casa d'Industriale« koja je trebala pomoći ljudima u nevolji, ali je ona, kako kaže Zorzi, postala monstrum za sve bijednike svake dobi.
Bezobzirnošću našla je sebi sjedište u starom i nekada znamenitom samostanu San Lorenzu, ali nikada nije uspjela ostvariti svoj osnovni cilj...